Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost veca nego sto mogu podnijeti,ponekad,
i zato sutim promatrajuci te dok me nevidis i kao da je kraj godine, biljezim svakoga dana
od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje; najprije ti citava i meni okrenuta licem na
kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojcice koja place...
Oblina trbuha poput hljeba toplog dok zastajem na obali jezera koje vec skriva sjena...
Ali ja zatvaram oci jer ti se stidis i pozelim da te cuvam kad padne vece, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvom prozoru ne uzima vise zrno iz
nepoznate ruke... Ugasi svjetlo, u tami nemogu te odvojiti od sebe sama...
Zvonimir Golub
Post je objavljen 16.03.2005. u 15:41 sati.