Jučer sam napravio zanimljiv krug: Vinkovci, Nuštar, Bršadin, Borovo, Vukovar, Bogdanovci, Marinci, Nuštar, Vinkovci. Ukupno 46 kilometara. Bila je to, zapravo, sentimentalna šetnja po baš nimalo sentimentalnim mjestima.
NUŠTAR
Recimo, Nuštar. Tamo sam posljednji put bio početkom 1992. godine. Sa mnom su bili Žarko Potočnjak i Ivica Vrkić. Nuštar, sav razrušen, bio je u magli i snijegu. Skupina naših boraca igrala je nogomet pokraj one čuvene uništene osamdesetčetvorke, neprijateljskog tenka koji se probio do samog centra Nuštra. Tek su ga tu naši branitelji uspjeli zaustaviti i tako obraniti Nuštar.
Sjećam se, Nuštar ili Monuštar, bio je potpuno razrušen. Bijahu razrušeni svi spomenici kulturne baštine, pa i Crkva Svetoga Duha, spomenik C-kategorije. Žarko Potočnjak i ja smo, kao duhovi, obilazili ruševine crkve i otkopavali oštećene kulturne vrijednosti. Okolo se pucalo, ali se mi nismo dali smesti. Ispod ruševina izvlačili smo vrijedne crkvene knjige. Naš tadašnji pratilac nervozno nas je tjerao iz crkve, plašeći se da neka topovska ili minobacačka granata ne zaluta i do nas.
Uopće kad govorim o tom vremenu, onda valja reći da su se u Vinkovcima i Nuštru, dakako uz Vukovar, vodile najžešće bitke. Vinkovci i Nuštar bili su okruženi neprijateljskim utvrdama Ostrovo, Bršadin, Cerić... A odatle se svakodnevno žestoko prašilo.
Uhvatio sa sebe kako gotovo trčim prema Nuštru, jer se plašim da će me iz Ostrova ili Cerića nešto maznuti po glavi.
Naravno, rat je davno završio, premda su tragovi rata posvuda vrlo očiti. Naime, uz novu ili obnovljenu kuću, možete još uvijek vidjeti i potpuno srušenu ili djelomice razrušenu kuću do nje.
Koliko sam vidio, Nuštar je prilično obnovljen. Od većih razrušenih objekata, onaj stari mlin grofova Bellas stoji sav obrastao u korov. Kroz godinu-dvije tu će osvanuti nova zgrada – Glazbeni centrar Nuštra.
BRŠADIN
Prvi put prolazim kroz Bršadin. I ovdje su natpisi ulica latinični i ćirilični. Naselje izgleda prilično uščuvano, malo je vidljivih ratnih ruševina, za razliku od Vinkovaca, Nuštra, Borova ili Vukovara.
VUČEDOLSKA GOLUBICA
Borovo se obnavlja, ali još je daleko od predratnog Borova. Uostalom, kao i Vukovar. Tu možete vidjeti raskošne zgrade, uz kojih još uvijek stoje ruševine. Dosad sam puno pisao o Borovu i Vukovaru, pa se ne bih ponavljao. Dovoljno je pogledati snimljene fotografije, pa će priče same izaći iz njih.
Međutim ne mogu a da ne spomenem Vučedol, arheološko nalazište koje nam otkriva da su prije 5000 godina na tome mjestu živjeli ljudi koji su već poznavali bakar. Bio je to početak prijelaza iz kamenog u metalno doba. Poznat je oblik vučedolske kuće: građena je od pletera i oblijepljena zemljom. Vučedolci su proizvodili prekrasne keramičke posude, od kojih je najpoznatija Vučedolska golubica. Danas poznata u čitavu svijetu kao simbol stradanja.
Ali ne bih o tome. Možda je bolje da ispričam Vukovarsku legendu o Katici.
VUKOVARSKA LEGENDA O KATICI
Kćerka Marka Lukića Katica, zarana je ostala bez roditelja. Bila je vrlo pobožna, pa se zavjetovala Gospi da će ostati nevina. Živjela je skromno od skupljanja jagoda, ljekovitih biljki i korijena. Razvila se u vrlo lijepu djevojku. U nju se zagledao vlaški poturica Hasan. Ona mu pobježe, ali se on zavjetova da će se osvetiti. Pomoću sluge, proglasi je kradljivicom i osudi na tešku tamnicu, misleći tako slomiti njen otpor. Ali nije išlo. Katica se nije dala slomiti i ponovo ga je odbila. Zato je Hasan dade ubiti. Mještani otkupiše njeno tijelo i zakopaše ga u šumici kraj Vukovara. Na tom mjestu odjednom se stvorio izvor ljekovite vode. Mještani tu digoše crkvicu. Tijekom vremena pripadne ta crkvica pravoslavnoj crkvenoj općini, koja je posveti prepodobnoj majci Paraskevi (Svetoj Petki).
VUKOVARSKA
Sjedim uz Dunav i promatram brodove što prolaze blizu naše obale. Voda me smiruje, ali i obnavlja uspomene na nedavno umrlu moju majku. Čini mi se kao da još ne vjerujem da je više nema. A ovdje, u Vukovaru, mnoga su djeca i mnoge majke nastradali. I prisjetih se pjesme Marije Pekaić Mikuljan:
Imao sam majku staru,
Živjela u Vukovaru.
Sanjam kuću kraj Dunava
Gdje sad majka stara spava.
U voćnjaku, njenom raju
Oraji joj lada daju.
U voćnjaku oraj drvo
Ja sam bio dijete prvo.
Dunave, Dunave...
Reci meni, majko mila
Je l ti rana teška bila?
Gdje su bratac i sestrica?
U kojoj su od ulica
Stradali od ubojica?
...
Sory, Marija, zaboravio sam nastavak.
SVETI BONO
Budući da je sveti Bono zaštitnik Vukovara, evo i priče o tom svecu:
Roditelji svetoga Bone bijahu pogani. Bono, pak, kad odraste, stupi u vojnike, dakako kao pogan. Kao takav bijaše strah i trepet kršćana. Za vojnikovanja upozna milošću Božjom pravu vjeru Kristovu, odbaci vojničko odijelo, te ga zamijeni svetim misničkim ruhom. Pokrstio ga je papa Stjepan I, nadjenuvši mu ime Bonus, t. j. - Dobro.
Rimljani ga, kao štovatelja kršćanskoga Boga, baciše u tamnicu, zajedno s papom Stjepanom I., Faustom, Mavrom, te još s drugom jedanaestoricom. Bio je nepokolebljiv u svojoj vjeri, pa ga car Galijen, nasljednik cara Valerijana, da pogubiti 1. kolovoza 260. godine. Bono je kasnije proglašen svecem.
Franjevac Josip Janković, rođeni Vukovarac, bio je vrlo utjecajan i kao generalni definitor boravio je u Rimu 1753. godine. Zamolio je papu Benedikta XIV. da za utjehu kršćanskoga puka u Slavoniji i Srijemu podari moći nekoga sveca. Papa je udovoljio želji i gradu Vukovaru dao je moći "glasovitog viteza i junaka Bone, slavnog misnika i mučenika, da bude prosvjetitelj, patron i obrana vukovarskoga grada".
SVETI BONO U RATU
U ratu protiv Hrvatske agresor je posebno napadao i rušio kulturna dobra i crkvene objekte, kao dio plana da uništi sve što je hrvatsko na ovome tlu. Napadnuta su 322 povijesna naselja, mnoge povijesne zaštićene jezgre. Stradale su 502 crkve i samostanske cjeline, od čega su 94 sakralna objekta potpuno uništena, a među njima i franjevački samostan i Crkva Sv. Filipa i Jakoba u Vukovaru. Unutrašnjost crkve je potpuno opljačkana, ali blago svetoga Bone ostalo je sačuvano. Najviše zbog toga što su se i neprijatelji bojali prokletstva. A to vjerovanje u prokletstvo prisnažila je smrt trojice četnika koji su htjeli opljačkati grob. Posvadili su se oko podjela blaga i međusobno se pobili.
Drugi puta stiglo ih je prokletstvo sv. Bone, kad su neprijateljski vojnici prenosili tijelo sveca u crkvi. Tom je prigodom nepoznat netko pucao po oskrvnavateljima svetoga mjesta. O tome su čak pisale i beogradske novine, spominjući da se Sveti Bono ne smije iznositi iz samostana, jer na to upozorava zapis o prokletstvu.
PISMO BAKI I UNUCIMA
Kasno sinoć vratio sam se u Vinkovce. Razmišljao sam, noćas, kako završiti krug koji sam prošao. I prisjetih se vinkovačke pjesničke legende Vlade Kovačića koji piše svojoj baki:
Spavaj mirno, radenice moja!
Sve je, drago bako, kao prije:
Na platnu se trobojnica smije
I utkani sni na njemu žive.
Mi smo jaki,
Još nam srce bije!
To bi bilo to. A ja krećem prema Županji, odakle ću ponovo na Dunav i u Ilok.
Post je objavljen 18.10.2005. u 08:27 sati.