Postoje prazne povrsine u gradu, urbanisticke rupe,
mjesta ispraznjenja od volumena, od dogadjaja...
Promatrano iz aviona koji ulijece u koridor za slijetanje:
pusti otoci,
panoramski intermedij...
Ja se budim rano, oko pola pet...
Prije nego krene jutarnja akceleracija grada,
razlijeva se u mom prozoru svitanje kao dzinovska ameba,
divlji trk degeneiranih kucni pasa i
armstrongovska tjeskoba njihovi polurazbudjenih vlasnika...
Sveudilj bauljaju nevoljni, nesretni, usamljeni ljudi,
secu pse, pripremaju osvetu...
I ja se bojim, ujutru se tako bojim,mama...
Post je objavljen 18.10.2005. u 22:52 sati.