Iako volim komunikativne i vesele ljude, površni brbljavci me strašno živciraju! Mislim na onu vrstu koja stalno nešto melje, kad je potrebno i kad nije, kad je važno i kad nije, kad ima smisla i kad nema....
Imam tako na poslu kolegicu koja me doslovno izluđuje svojim vječnim nepotrebnim komentarima. Recimo, uzimam novi bunt papira za printer i otvaram, a ona govori: "Uzimaš novi? Otvori ga!" ili ujutro pušem u kavu a ona: "Joj buš se spekla! Prvo ju malo rashladi" i sve tako upute tip udahni-izdahni. No, ono što me možda još više ljuti je da kad treba govoriti – šuti! Recimo u dogovorima ili rješavanjima problema.