Naslonjen na zid, čuči. Ruke zapletene međusobno prstima bespomoćno klatare između nogu. Glava naslonjena na hrapavoj podlozi fasade zgrade i pogled usmjeren prema noćnom nebu. Oblaci se razilaze nakon oluje. Visoke zgrade, nekoliko osvijetljenih prozora koji otkrivaju sjenke svojih stanovnika i svjetlost uličnih svjetiljki.
Smrad grada postaje sve intenzivniji. Kiša je isprala i natopila ulice, uskovitlala vonj. Hladni zrak udara ga u obraze i učini ponešto budnijim.
Koraci, šljapkanje nogu po lokvama vode. U daljini sirene. Prvo zvuk, a onda i njihov rotirajući plavi odraz na zgradama. Ne može se pomaknuti, nema snage.
Prolazi automobil, kotačima odbaci ustajalu vodu i zalije ga. Ne obazre se. Samo zažmiri, dok mu se kapi slijevaju niz lice, zaustavljaju tren na vrhu trepavica i padaju natrag u ništavilo.
Podmukla bol struji mišićima, razara kosti. Preumoran je. Oči se sklapaju, u glavi bubnja. Tijelo čezne za smirajem, želi klonuti i razasuti se po asfaltu. Samo neki crvuljak kopka duboko na rubu svijesti i ne da mu zaboraviti.
U potrazi je. Zna da je tu negdje. Osjeća je.
Slijedi tragove, već danima bez odmora. Kad zatvori oči s unutarnje strane kapaka ocrtavaju se njene užasnute oči.
Njezini krikovi paraju snove. Tjeraju ga naprijed.
Još jednom duboko uzdahne, i polako ustane glavinjajući. Uspostavlja ravnotežu. Boje i obrisi zamućuju se pred očima. Fokusira. Crnilo noći raspršeno crvenim, plavim, žutim crtama svjetlosti koje prolaze. Farovi.
Na dječjem igralištu nedavno označeno mjesto zločina. Žuta traka i natpis "ne prilaziti". Kredom ocrtan obris malenog tijela. Iz njegove ruke visi podjednako minijaturno. Igračka. I ona je ubijena.
Štiti li žuta traka mjesto zločina od prolaznika, ili prolaznike od spoznaje? Zid ignorancije.
Kiša će uskoro isprati bijele obrise, krv. Žutu ovojnicu će odnijeti vjetar. Koračati će ujutro ovuda ljudi ne znajući da je još noćas postojao maleni život. I nestao. Ostaje samo nekoliko fotografija, par slova iskucanih pisaćom mašinom na uskoro požutjelom papiru. Zaboravljeni slučaj, strpan u najveće odlagalište. NN - netko nepoznat - onaj koji nikome ne nedostaje. Otisci prstiju, metak i zaborav.
Krene dalje i gotovo se sudari s mladim parom. Odlaze sa zabave. On u crnom odjelu, bijela košulja. Ona u kratkoj crnoj haljini, diskretna šminka. Pod velikim su kišobranom, zaštićeni od kiše, zaštićeni od svega. Ne obaziru se na slike ulice. Samo smijeh i želja.
Muškarac maše rukom i zaustavlja taksi. Pridržava vrata i pomaže joj da uđe.
Nisu ga primijetili. Nitko ga ne vidi, nitko ne vidi njegova krila, osim njegovih malenih.
Djeca bez osmjeha na licima, čije oči otkrivaju tek nikad dosanjane snove.
Prošao je svijetom toliko puta.
Slike.
Logori smrti, bodljikava žica, plin, plač, plamen, pepeo.
Lubanje iskopane, male, smrskane, probušene, napuštene.
Amputirani udovi, štake, zamazani zavoji, zagnojene rane.
Sada je u potrazi za Petrom. Vidio je njene crteže, proganjaju ga.
Trči ulicama, prelazi mostove, pa zastane, savine se, sagne i primi rukama za koljena.
Ulazi u mozgove prolaznika, prčka po njima traži odgovore, tragove.
Sitnice koje oni ni ne primjećuju, nego samo pohranjuju. Da ga upute. I nastavlja.
Umor usporava inače izoštrena čula.
Park, klupe, skupina mladih izmjenjuje dimove. Zmaj iscrtan na vratu žene, odostraga.
Nešto u njenim očima. Slučajno uhvaćena slika djeteta s povezom na ustima. Zna da je na dobrom putu.
Njegovi maleni ga prizivaju. Dolaze mu u snove, a on ne staje dok ih ne pronađe.
Znao je stići prekasno i zato zna da nema vremena za predah.
Sjećanje. Dijete u vojničkoj košulji.
Ruka beživotno prebačena preko puške veće od malenog trupla. Krv i otvorene oči. Još je topao. Svuda naokolo proteže se slični prizor.
Petra. Osjeća njezin strah. Mora je pronaći. Slijedi porive.
Djeca koja žive u sjeni. Da modrice budu manje primjetne. Da manje bole. Plavo, zeleno, crno, ljubičasto. Slomljene kosti i zamućeni pogled prema tlu. Ne mogu podnijeti tuđe poglede, odraz u očima neznanaca žari. Ne traže samilost, to samo otvara nove rane. Srame se i povlače u sebe. Krivi su. Za nešto. Nekako.
Njihovi nečujni jecaji dopiru do njega.
Hrani se ljubavlju i živi za nju.
Zvonki osmjeh djeteta i duša se ozari, srce krene brže kucati, grudi se nadimaju i krila rašire.
Odmara se spavajući na njihovim ustreptalim srcima.
Pomaže im pronaći nekoga tko će ih voljeti, tko će im pomoći da zaborave sve ružno. Kad odrastu, i oni će biti nalik njemu – spasiocu.
Osluškuje.
Blizu je. Napuštena zgrada.
Muškarac u kaputu, iza ruku drži veliki mesarski nož.
Petra sklupčana u kutu prostorije. Musava, mršava, raščupana, zlostavljana. Rukama prekriva lice. Možda zli muškarac nestane.
Ovoga puta je stigao na vrijeme. Onesposobi zvijer i zaveže ga. Poslije će pozvati policiju. Petra počinje nezaustavljivo plakati. Sada smije pustiti glas. Spasio ju je anđeo iz njenih snova, sigurna je.
Zagrli je i podigne. Šapće i smiruje.
Darovati će joj lijepe snove, čuvati dok ne zacijele rane, obrisati prošlost. Preuzeti svu njenu tugu.
Dok je nosi prema utočištu, primjećuje visoke tornjeve, svjetlost, znakove raširenih ruku, dobrotvorne zabave, lažne simbole, maske i osjeti gnušanje nad prijetvornošću i licemjerjem.
Upre pogled u nebo i otme mu se krik pun boli koju preuzima tako dugo, mnogima. Krenu kapi kiše. Rominjanje, pa pljusak. Poželi potop koji će isprati sve zlo iz tvrdih srca.
Post je objavljen 16.10.2005. u 19:15 sati.