Pregled posta

RETKOVCI, PRKOVCI, ŠIŠKOVCI...

Zapravo, petak i subota su mi malo izmakli kontroli. Blog nije radio, pa sam si zadao prilično duge ture hodanja. Jest da mi je desna noga malkice šepava, jer mi je otekao ozlijeđeni prst, ali poslije desetak kilometara, prst se zagrije i tada više ne boli. A kad navečer dođem u hotelsku sobu, onda imam vremena da sjedim u kadi i liječim umorne mišiće i bolne rane na nožnim prstima. Primjećujem da mi rastu novi nokti na ona dva beznoktna prsta.
Od koljena do ruba cipele imam nekoliko ogrebotina od šiblja i trnja (Diiinooo, kako je u Trnju?), a jedna je ozljeda od ruba nepažljivog kreveta. Pa mi noge izgledaju kao da sam igrao nogomet, a ne mirno hodao.

JUTARNJE HLADNOĆE

No, dobro. Sve su to posljedice nemirnog hodanja, pa se može reći da sam priličan sretnik budući da me još nije napao ni jedan ljuti vepar, ili bijesan pas. Osim onog seoskog đukca, kojeg je neki Zagorac nahuškao na mene, nije bilo sličnih incidenata. Još se nisam oskliznuo i slomio neku od kostiju. Nadam se da će me sreća i dalje pratiti.
Ujutro sve teže podnosim hladnoću. Zato moram jedan od slijedećih dana skoknuti u Zagreb po zimsku garderobu, to jest košulje s dugim rukavima i neke samterice ili traperice. Zasad hladnoću podnosim jutarnjim bržim hodom. Već gdjegdje postižem brzinu od gotovo devet km na sat. Ali takvu brzinu postižem izdržavam samo pola sata. Tako se ugrijem, pa hodam dalje normalnim tempom od šest-sedam km na vuricu.

PRIPREME ZA OLIMPIJADU
Jučer sam hodao do na relaciji Vinkovci, Ivankovo, Retkovci, Prkovci, Šiškovci, Cernu, Rokovci i Andrijaševci, da bih kasno stigao natrag u Vinkovce. Ukupno 51 km. Ne osjećam nikakav umor, štoviše, osjećam se vrlo snažno, tako da ću iduće dane pojačati tempo hodanja.
Palo mi je napamet da bih mogao ispuniti olimpijsku normu na 50 km. Pa da, ako budem živ, sudjelujem kao aktivni sportaš, na Olimpijadi u Pekingu. Imat ću tada 69 godina, pa... ako ne otegnem papke, možda postanem najstariji aktivni Olimpijac do sada.
Zato ću ovu zimu iskoristiti da uvježbam ono smiješno hodanje. Kad tako hodam puno mi je lakše nego kad šećem. Jer su mišići opušteniji, a tako se ne hoda samo nogama, nego cijelim tijelom. Sad bi bilo dosta privatnosti, valja i slovima prohodati ono što su noge prošle.

IVANKOVO
U Ivankovu su kuće iznad ceste, kojih deset metara nadcestovne visine. Prema kućama vode stepenice. Isto je i s crkvom. Pa kad idete u kuću ili crkvu osjećate se kao da idete na neku svečanost. Još samo da fanfare zasviraju, pa da dojam bude potpun.
Središte Ivankova je prometna ludnica. Naime tu prolazi glavna prometnica prema Đakovu i Vinkovcima, pa je cesta uvijek prepuna vozila. To su Ivankovčani riješili semaforom, jer bi inače bilo nemoguće prijeći s jedne strane na drugu.
Inače, Ivankovo, kao i sva ostala slavonska mjesta, djeluje vrlo lijepo i uredno. Meni zapravo sva ova mjesta djeluju kao predgrađe Vinkovaca.
Ljudi su vrlo ljubazni, često me zaustavljaju i pitaju sve i svašta. Volim se družiti. Volim razgovore. Volim nova poznanstva. Naročiti s damama, da ne kažem s vedrim snašama, vatrenim šokicama.
Tri sam kilometra prošao uz željezničku prugu, ulicom Marina Franičevića, pjesnika, izvrsnog esejista, kritičara i književnog povjesničara. Marin je davno umro. Poznavali smo se dobro. On i brat mu Jure Franičević Pločar, bili su dvije suprotnosti. Juru sam volio kao pisca, a Marina poštovao. I, eto, na rubu Ivankova hodam ulicom njegova imena i prisjećam se svojedobnih razgovora.
Baš kad sam izlazio iz Ivankova naletio sam na svatove u dvorištu. Tamburaši su tamburali, jelo se i pilo i pripremalo na odlazak po mladu.

LIJEPA FRIZERKA U RETKOVCIMA
Iz Ivankova me put odveo u Retkovce. Već mi je bedasto govoriti kako su sva ta mjesta vrlo uredna i bogata. Bedasto jest, ali uvijek to činim sa zadovoljstvom.
I tako, jedna je kuća, više dvorac, privukla svojom raskošnom ljepotom. Zaista izgleda fantastično. Dolje su poslovni prostori, a na katu se stanuje.
Baš kad sam izvadio iz džepa neumornog Sonyja Ericssona, iz frizeraja je izašla vrlo privlačna dama s metlom u ruci. Onako s vrata upitala me jesam li to ja. Okrenuo sam se, no na ulici nije bilo nikoga.
Ona se nasmijala i pozvala me u frizeraj da malo odmorim i popijem čašu soka. Naravno, ne trebam naglašavati da bi iz njenih ruku popio bilo što. I tako smo sjedili desetak minuta i pričali. Barbara Perić, tako se zove, udana je. Zadovoljna je životom u mužem. U mjestu je poštuju kao vrsnu frizerku. Za put mi je spakirala nekoliko vrlo ukusnih kolača.

KOMUŠANJE
Svega nekoliko metara od njene kuće u samom središtu Retkovaca, čuo sam veselu glazbu. Dopirala je iz nekog dvorišta. Ispružih vrat kao žirafa i pogledah. Kad tamo, žene i djeca komušaju kukuruze, a muškarci žute zrele klipove odnose na tavan gospodarske zgrade.
Kad su vidjeli moju glavu, pozvaše me unutra i tu upoznah obitelj Zvonka Šinjorija. Svi su oni i članovi KUD-a Sloga.
S velikog tranzistora treštala je neka vesela šokačka pjesma, a cure i momci su je složno pratili. Baš ih je bilo lijepo slušati!
Njihov KUD je osnovan 1932. godine. Ima više članica od članova, dvije tamburaške sekcije, dječju sekciju i sve skupa 72 člana. Raspon godina je od 7 do 77. Kažu da se razlika u godinama ne vidi kad plešu i pjevaju.

MIRIS DUNJE NA ORMARU BLOGA
Počastiše me sokom i žutom, mirisnom dunjom.
Koju sa zadovoljstvom ostavljam na ormaru Blogu.
Nek nam Blog miriše po zreloj dunji. A to je miris koji sam gotovo zaboravio.

INVAZIJA KOMARACA UZ RJEČICU BID
Prkovci i Šiškovci ostali su mi u uspomeni po komarcima. Uz samu cestu i kroz naselja protječe rječica Bid. Budući da sam tuda prolazio u predvečerje, kad se komarice bude vrlo gladne, navalile su na mene kao da nikad nisu jele.
Inače, Prkovci su me posebno oduševili šarenilom svojih kuća. Ni jedna kuća nije isto ofarbana, pa me ta živost odvukla na kraj sela. Tako sam promašio put za Šiškovce. Već sam zašao duboku o šumu, kad se kraj mkene zaustavio automobil i vozač se ponudio da me odveze u Kladovac.
Koji vražji Kladovac?
Uspostavilo se da sam krenuo krivom cestom, pa sam se vratio i produžio za Šiškovce..
Tamo sam uočio i kuću na kojoj je velik grb Dinama. Ovu fotografiju posvećujem prijateljima Kužeu, Mustedanagiću i Mamiću.

NOĆ NA CESTI
Morat ću se naviknuti i na noćno hodanje. Naime, dani su sve kraći, a moje relacije sve duže.
Mrak me uhvatio u Cerni, gdje sam upoznao darovitog pisca Marinka Boškovića.
Od Rokovaca i Andrijaševaca vidio sam samo svjetlo. A između mrak. Mrak na cesti, prošaran svjetlima rijetkih automobila.
U nekoliko kuća slavilo se, vjenčanje ili rođendan. Domaćini su me zvali na večeru, ali morao sam požuriti doma u hotel.
Gdje su mi pod prozorom, u restoranu hotela, svatovi pjevali sve do ranih jutarnjih sati.

Post je objavljen 16.10.2005. u 17:44 sati.