Čuveni Lorka je rekao “Zeleno, volim te zeleno!” a ja na to dodajem – jedva čekam da diplomiram!
Kako ste primetili, moji ionako patetično organizovani dani u poslednje vreme nisu bili prepuni bloganja i ine zabave već punjenja mog zakržljalog mozgića ekološkom tematikom. Da predupredim pitanja o povezanosti politikologije i ekologije – da, apsolutno se zalažem za to da politikolozi dobiju potrebna znanja o zaštiti životne sredine ali ne kada je autor relevantnog štiva na temu ni manje ni više nego Danilo Ž. Marković.
Čitaoci iz Srbije – sada je vreme da se grohotom smejete circa 20 minuta
Za ostale koji ne znaju, Danilo Ž. Marković je jedan debeli, polu-pismeni relikt iz Miloševićevog vremena. Poznat je po drugovanju sa Mirom Marković koja mu je obezbedila ne samo poziciju Ministra prosvete u prvoj polovini devedesetih već i poziciju ambasadora tadašnje SR Jugoslavije u Moskvi u drugoj polovini devedesetih. U svom kratkom ali plodotvornom životu, govnara sam susrela dvaput – jednom kada je u svojstvu Ministra prosvete došao da gleda predstavu moje srednjoškolske glumačke trupe i drugi put kada je u svojstvu ambasadora maltretirao putnike koji su imali tu nesreću da sa njim dele životni prostor u avionu na relaciji Moskva-Beograd.
Frajer je u svakom slučaju žešči primitivac što ga naravno nije sprečilo da napiše dubokoumni traktat na temu Socijalne ekologije. Kako je yours truly isti uspela da pročita do kraja, evo primera koji će zasigurno zagolicati um i starog i mladog:
Biosfera označava skup svih ekosistema. U biosferi, kao skupu svih ekosistema, egzistira sve što egzistira u pojedinačnim ekosistemima. Kao skup svih ekosistema u kome egzistira sve što egzistira u pojedinačnim ekosistemima, biosfera predstavlja prirodni okvir za život svih živih bića uključujući čoveka. Biosfera, koja okuplja sve ekosisteme, sve što egzistira u njima i predstavlja prirodni okvir za život svih živih bića uključujući i čoveka, je jedan organizovani sistem. U njoj živa bića ne egzistiraju slučajno već su do tog nivoa koegzistencije došli procesom evolucije. Iz toga izvlačimo zaključak da je
*napetost raste*
biosfera jedan organizovani skup svih ekosistema u kojoj egzistira sve što egzistira u svim pojedinačnim ekosistemima i koja predstavlja prirodni okvir za život svih živih bića uključujući i čoveka koji nije organizovan slučajno već je taj nivo koegzistencije dosegao dugotrajnim procesom evolucije.
I tako još 362 stranice.
Pored ovoga, studenti su bili dužni da prouče i udžbenik o ekološkim partijama u Evropi. Iako tu ima nekoliko zaista hvale-vrednih stranačkih primera, ima i par onih koji bi vam naterali suze na oči. Pod “suzama na očima” podrazumevam dvadesetostranični traktat o izvesnoj partiji u Rusiji koja ima taj-i-taj program, tu-i-tu ideologiju, te-i-te principe, tu-i-tu partijsku istoriju, te-i-te lidere, te-i-te akcije … drugim rečima kroz 20 stranica vi pratite njihov rast, transformacije, život i priključenija da biste na dnu poslednje stranice otkrili da ta partija ne samo da nikada nije ušla u parlament nego nikada nije uspela da skupi 100 000 potpisa kako bi se uopšte kandidovala!
Prosto čovek ne zna dal’ da plače zato što to mora da uči ili zato što je nivo ekološke svesti među građanima toliko nizak da ih rad ovakvih partija uopšteno ne interesuje.
No, da ne bude da je sve crno, nije – ispit sam položila dakle još jedna manje stvar u životu o kojoj valja razmišljati na taj naučno-istraživački način.
Dok sam ja učila, u Srbiji i beyond su se desile još neke interesantne stvari.
1.Početak pregovora sa EU
I to je super stvar. Ipak, namesto da se dogovaraju oko strategije pregovora, naši političari su ipak više zauzeti svađanjem oko toga ko je najzaslužniji za ovaj svojevrsni međunarodni breakthrough. Tako će Zoran Živković reći da je to zbog izvrsnog rada njegove ex-vlade, Koštunjavi će insistirati na svojoj pravnoj državi, Dinkić na svojim fenomenalno-nenadjebivim ekonomskim reformama, Vladan Batić na tome da se to desilo zato što ga je Solana jednom očešao ramenom u prolazu, Drašković će to potkrepljivati činjenicom da je jedanput Oli Rena pogledao malčice ispod oka pa se ovaj usr'o i inicirao pregovore i tako u krug. Da obezbede spoznaju naroda o njihovoj veličini, nalepiće i koji plakatčić, transparent, bilbord, čisto da njihova uloga u celom procesu ne ostane nezapažena. Naši političari su već x puta dokazali da od svake dobre stvari umeju da naprave lakrdiju pa što bi sada bilo imalo drugačije?
2. Plavi na mundijalu
I to je super stvar. Ipak, da ne bude da je sve super, evo zgodne prilike da izdeklamujem sve što mrzim vezano za naše reprezentacije i takmičenja a da to ne budu samo isprazna naklapanja o huliganima i sportu uopšte.
Radovanja na ulici – ova je pojava možda bila remotely simpa i zabavna 1995. ali je sada već do te mere izlizana, dosadna i naporna da mi dođe da tokom svakog takvog eventa izađem na ulicu sa omanjom sačmaricom i pucam ljudima u gume ili istaknute delove tela. Ja razumem da neki imaju potrebu da se provesele kad osvojimo neki šampionat ali jebote, ovo je sad već doseglo razmere u kojima je razlog za slavlje i pobeda Napretka nad Radničkim u trećoj ligi. Dosadilo mi je više to trubljenje, arlaukanje, opijanje, petardiranje, razbijanje trafika i slično. Kvalifikovali smo se za Mundijal i super – ajd sad mrš kući i get a life, assholes!
Navijački pesmuljci – pod ovim ne mislim na one navijačke “standarde” nego na one pesmice koje zvezdice i meteoriti naše estradne scene sklapaju za svaku našu reprezentaciju i svako takmičenje na kojima se naše reprezentacije izvoljevaju pojaviti. Tako već imamo zavidan scope pesmica o plavim četama, plavim delfinima, plavim kometama, plavim onima i plavim onima, pesmice su se sklepale za sve: fudbalere, košarkaše, vaterpoliste, odbojkaše, rukometaše, četverce sa i bez kormilara, triatlonce, tenisere, jahače magle, turpijače noktiju kao i za sve događaje: šampionate jedne, šampionate druge, mundijale, olimpijade, univerzijade, kobasicijade and so on. Mi smo u tom smislu otišli i korak dalje od svih pa imamo pesmice i za uspeh i za neuspeh, a vi se sad pitajte da li ćemo nakon ovog Mundijala gledati “Pobedničku himnu” ili pak “Jebite se fudbaleri”?!
Treća stvar koja me užasava ali koju sporadično uspevam da izignorišem su naporni huškački priprosto-napisani novinski tekstovi sa sve pritajeno četnikoljubivim naslovima tipa “Sprem’te se sprem’te … za Mundijal!”. Odavno sam prestala da očekujem da dnevne novine budu na visini zadatka pa ću tako i ovde elegantno izbeći spročitavanje sadržaja te komentarisanje istog kako bi što pre prešla na sledeću breathtaking temu.
3. Modelsica Sandra Nikolić se udala za ruskog bilijardera i iz opanaka uletela direkt na Forbsovu listu
I to je super stvar. Ipak, ono što treba da nas usreći više od činjenice da naša i vaša very own Sandrica više neće skapavati u oskudici i siromaštvu jeste činjenica da ona ne namerava samo da troši novac svog supruga već da ima ozbiljne biznis planove sa čijom je realizacijom počela odmah nakon venčanja:
“Ne želim da budem samo ukras uspešnom suprugu jer posedujem dovoljno kapaciteta da budem odlučna poslovna žena. I danas sam zatrpana obavezama. Vodim računa o organizaciji porodičnog života”
Šta se smejete?! Pa vi kao da ne znate da je razvrstavanje slika sa venčanja jebeno zahtevan posao!
Nego, da završim ovo besmisleno naklapanje ni o čemu, drago mi je da su ispiti barem nakratko gotovi pa da se ponovo možemo družiti. Uskoro ću vam se javljati i sa nekih interesantnijih lokacija a do tad stay tuned for more happy days!