Bio je to prilično dug put: Jarmina, Karadžićevo, Gaboš, Markušica, Šodolovci, Koritna, Semeljci, Vrbica i sve tamo do mlina u Mikanovcima, gdje sam završio pješačenje i u Vinkovce su ugodno odvezao u automobilu, Zvonka Hajdukovića, kontrolora HTV, koji me je, unatoč mraku, prepoznao i odvezao u Vinkovce. Ta dionica iznosi 82 kilometra, do Vinkovaca. Od čega sam propješačio 57, čime sam nadmašio svoj dotadašnji rekord.
Ali, krenimo redom.
JARMINA
Sjeverozapadno od Vinkovaca, raširila se slavonskom ravnicom općina Jarmina. Naselje kao svako slavonsko naselje: široki šorovi, lijepe i prostrane kuće, voćnjaci, vinogradi, livade... Jedni beru kukuruz, drugi se bave sjetvom pšenice.
U oko 800 kuća smjestilo se nešto više od 2700 stanovnika, od čega je više muškaraca, osobito onih u godinama za ženidbu, pa ovime obavještavam ljupke i poštovane da ovaj podatak uzmu na znanje, tim više što je Jarmina vrlo bogato mjesto s četiri ugledne firme, jednom školom i jednom crkvom.
Stanovništvo se bavi poljoprivrednom ili su zaposleni u obližnjim Vinkovcima.
KARADŽIĆEVO
Dio koji sam prohodao nazvao sam latinično-ćirilična Hrvatska, budući da su nazivi ulica obilježeni latinicom i ćirilicom.
Karadćićevo je malo naselje, sa svega možda stotinjak kuća, i oko 250 stanovnika. Mali Karadžićevci idu u osnovnu školu nazvanu po Vuku Karadžiću. Selo je dugo, kao sva slavonska sela, a na pašnjacima sam primijetio nešto ljubopitljivih krava i manje znatiželjnih ovaca.
Stanovništvo se u ove jesenske dane bave uglavnom obnovom kuća, na kojima su vidljive posljedice rata.
Dok sam prolazio selom, ljudi su me nepovjerljivo gledali, što li taj snima?, ali su na pozdrav odgovarali pozdravom. Oko Karadžiećav, kao i ostalog dijela latinično-ćirilične Hrvatske, posijane su mnoge mine, pa umjesto plodnih slavonskih polja, gledam bujan korov. To vam izgleda ovako: polje kukuruza, polje, šećerne repe, polje koje će se ove jeseni zasijati pšenicom, polje različitiH mina. Pa opet istim redom.
MARKUŠICA
U Karadžićevu sam skrenuo s normalnog puta i zaletio se nekim poljskim puteljkom. Bilo je to tužno hodanje; desetak polja zasijano kukuruzom i isto toliko minama. Na putu dugom sedam kilometara nisam sreo nikoga. Tek nešto vrana, vrabaca, nekoliko zekova i jednog psa lutalicu. Zvao sam ga da podijelimo sendvič, ali taj baš ne vjeruje ljudima. Zato sam mu sendvič ostavio nasred ceste, a kad sam odmakao desetak metara, on je zgrabio sendvič i nestao u šikari. Poslije sam ga vidio samo još jednom. Shvatio je da više nemam hrane, pa se vratio pelegrinskom životu.
Na glavnu sam cestu izašao kod Kaboša, pa sam samo fotografirao tablu na ulazu u selo, i krenuo put Markušice. To je lijepo mjesto kojim dominira pravoslavna crkva. Nova novcata. Tu je i osnovna škola, a i nekoliko dućana i praznih lokala. U Markušicu sam ušao baš kad je škola završila, pa sam začas bio okružen malim pučkoškolcima. Vole se slikati, pa sam ih fotnuo nekoliko puta. Poslije sam im objasnio tko sam i što sam. Pitali su me za adresu, a kad sam je izgovorio, jedan me klinac stalno ispravljao. Ja bih rekao točka, a on bi odmah ispravio na tačka. Drugi su klinci uredno upisivali ovu adresu. Zahvaljivali su se što će biti na internetu i htjeli su mi nešto pokloniti. Jedan klinac, onaj najmanji, Janko Tepeš, poklonio mi je olovku, a drugi je (nisam mu stigao zabilježiti ime, jer je stigao školski autobus) jedva našao neki mali kamen. Evo, da nas se sjetite, rekao je, pažljivo mi stavljajući kamen u ruku.
ŠODOLOVCI
Mislio sam da ću se moći svladati i uputiti se ravno u Semeljce, ali vrag mi nije dao mira, pa sam prešao županijsku granicu i uputio se u Šodolovce. Naime, iz Šodolovaca su dobrano pičili po nama, pa sam htio tom općinom proći i vidjeti mjesto koje je bilo jedno od uporišta velikosrpske agresije.
Šodolovci su općina kojoj još pripada šest naselja: Ada, Koprivna, Palača, Paulin Dvor, Petrova Slatina i Silaš.
U središtu je križ, spomen obilježje Vidovdanu. Fotnuo sam križ i prisjetio se teksta Augusta Cesarca: Vidovdan slijepih miševa, objavljen u Krležinu Pečatu 1919. godine. Sjajan naslov i još bolji tekst. Valjalo bi ga ponovo pročitati.
Čini mi se prazno naselje i prilično siromašno. Zanimljivo samo po nedavnoj agresiji i brojnim minskim poljima kojima su zasijali plodna slavonska polja. Uredno sam pozdravljao stanovništvo i oni su mi uredno odzdravljali. Na kućama su vidljive tragovi rata. Mnoga su domaćinstva prazna. Ispred kuća, kao posvuda u Slavoniji, orasi. Ima ih u jarku pokraj ceste, pa sam nakupio gotovo punu najlon vrećicu.
MINE
One su posvuda. S jedne i druge strane ceste. Oznake su odmah do puta. Približio sam se jednoj oznaci na svega dvadesetak centimetara. Iza nje je šikara, valjda puna mina.
Naši momci bave se upravo razminirivanjem golemih prostranstava oko Šodolovaca. Potražio sam ih, ali budući da je bio petak popodne, valjda su već otišli na vikend u obiteljsko ozračje.
Fotnuo sam jedno polje označeno brojnim crvenim vrpcama. Tuda je prošao čistač mina, ogroman stroj koji gazi po minama, kao slon po mravinjacima.
Mislio sam da ću se osjećati ljepše kad prođem kroz Šodolovce, ali nisam. Bilo mi je malo mučno od sveg tog miniranog sivila. Čak ni orahe nisam mogao jesti. Objesio sam ih na jedno drvo pokraj puta (jebeš orahe!) i požurio praznom cestom prema Koritni i Semeljcima.
SEMELJCI
A Semeljci su čist nekaj drugo.
Prošao sam kroz Koritnu, Semeljce, Kešince i Vrbicu, naselja koja pripadaju općini Semeljci. Tu dominira seoski pejzaž.
Recimo Koritna. Tamo sam vidio purane i kokoši velike kao ovce. Fotnuo sam ih, ali ne znam koliko je to vidljivo. Naravno, krave nisu u zatvorima, nego šeću slobodno zelenim livadama, pasu, izležavaju se, ogovaraju veterinare (kad ne mogu bikove) i poziraju znatiželjnicima kakav sam ja.
Kuće su uredne, a snimio sam čak i jedan sasvim novi dvorac u kukuruzima. Fotos je zanimljiv po tome što se od dvorca gotovo i ne vide kukuruzi.
Semeljci i Kešinci su zapravo jedno naselje, dijeli ih samo premošten potok.
Mjesta djeluju vrlo uredno i bogato.
Bilo je već predvečerje, pa su ulice bile prazne. Promet prilično rijedak.
VRBICA
Kad sam prolazio Vrbicom, ugledao sam prizor kojeg nisam vidio od djetinjstva. Krave se vraćaju s paše, idu slobodno cestom i skreću u svoje dvorište. Dok sam stigao do njih, već je većina bila u dvorištu, pa sam samo stigao uslikati poslednje dvije, s pastirom koji je gurao bicikl.
Odmah iza Vrbice vratio sam se u Vukovarsko-srijemsku županiju.
Post je objavljen 16.10.2005. u 14:25 sati.