Svi smo mi manje više programirani.
Istovremeno, problem je u tome što programiran čovjek teško može spoznati činjenicu da je programiran, ko ga je programirao i zašto, zato što mentalni programi sužavaju njegovu svijest i percepciju do te mjere da on tako nešto praktično nije u stanju da spozna.
Programirani ljudi prožive cijeli svoj život u iluziji te tako igraju ulogu koju su im programeri namijenili. Ljudi su programirani tako da nisu u stanju da vide objektivnu realnost i da razmišljaju i ponašaju se onako kako im program nalaže.
Postoje individualni i masovni mentalni programi.
O individualni programima može se steći slika iz onog predavanja D.C Hammond-a, na temu – individualno programiranje čovjekove svijesti.
Međutim, individualno programiranje čovjeka analogno je situaciji u kojoj nekome ko je programiran programom Ms Windows XP, ubacujemo neki subprogram kako bi taj obavljao određene specifične radnje. Ukoliko taj i uspije da se oslobodi tog subprograma, njemu i dalje ostaje onaj glavni, pokretački program, te se on ne može smatrati – deprogramranim, u pravom smislu riječi. Primjer za ovu vrstu programa su i tzv. Mančurijski kandidati (pogledaj istoimeni film).
Masovno programiranje ljudi sprovodi se vijekovima a programirano stanje svijesti u kojem se čovjek trenutno nalazi naziva se – normalnim stanjem svijesti. S tog aspekta gledajući, društvo smatra nenormalnima sve one koji pokušaju da se odupru mentalnim programima, a pogotovo ako vide neke elemente objektivne realnosti, što nije nikakvo čudo.
Stoga oni koji su uspjeli da se probude i spoznaju o čemu se radi, «normalnog» čovjeka smatraju mrtvim, uspavanim ili nekim ko živi u transu.
Gurđijev kaže kako “većina ljudi cijeli svoj život provede u snu, neki se u tom svom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige.” Mi, opet, i ako smo čuli za ovako nešto, imamo tendenciju da odmah pomislimo - ako je tako nešto moguće, onda se tu sigurno radi o tamo nekim drugima, a nikako o nama samima.
On takođe dodaje da neki mogu sanjati kako su se probudili; a isto tako i to da nekima pođe za rukom da se nakratko probude, međutim, tada se sile koje ih drže u snu obrušavaju na njih desetorostrukom jačinom i vraćaju ih ponovo u san.
Isus jednom prilikom reče: “Pustite mrtve da sahrane mrtve”. Sa ezoteričkog aspekta gledajući, mi smo – mrtvi, ovdje i sada.
Na kom principu mentalni programi zatvaraju svijest i precepciju čovjeka?!?
Da bi se to objasnilo uzećemo za primjer religiju, kao jedan od onih masovnih mentalnih programa.
Mnogima je poznato da oni koji se bave hermetičkim naukama često koriste jedan simbol kojeg oni nazivaju “drvo života.” Oni koji su taj simbol vidjeli znaju da se radi o na prvi pogled jednom običnom drvetu sa pupoljcima u njegovoj krošnji kao i vidljivom korijenju u zemlji.
Stara hermetička maksima kaže: “Kako gore, tako i dole”.
Ako odemo “dolje” do nivoa ćelije koja predstavlja jedan mikrokosmos za naš organizam i ako pogledamo kako nervna ćelija izgleda, vidjećemo da ona veoma liči na stablo, gdje dendriti predstavljaju njenu krošnju a aksoni korjenje. Daljim istraživanjem dolazimo do podatka da se na “krošnji” nalazi i određen broj receptora koji veoma liče na - pupoljke.Ti receptori, koje takođe možemo da smatramo i “bravom”, služe za prihvat “ključa”, odnosno – liganda, koji je donosilac informacije. Kada informacija dođe uz pomoć liganda do ćelije, ona onda unutra aktivira određene funkcije koje regulišu život te ćelije a time i cijelog našeg organizma. Znači ligand mijenja stanje u ćeliji donoseći joj određenu informaciju. Sada treba da zamislimo jedan primjer, recimo da se istina zove – adenozin, a laž – kofein.
Dnevnom aktivnošću tijelo čovjeka se zamara te se usljed njegovog metabolizma oslobađaju molekule adenozina koje na neki način možemo smatrati - ISTINSKOM INFORMACIJOM.
Te molekule adenozina se onda kao ligandi počinju da vežu za receptore ćelije donoseći joj informaciju: “vrijeme je za spavanje”. Što se vremenom više receptora ćelije okupira od strane adenozina, to se aktivnost te ćelije sve više i više smanjuje, čovjek počinje da zijeva i na kraju ide na spavanje, te tako na osnovu istinske informacije on omogućava svom organizmu da se odmori.
Međutim, šta se dešava ukoliko je taj čovjek na prve znakove sanjivosti odgovorio jednom kafom? Nekim slučajem molekule kofeina, kojeg smo već nazvali – LAŽ, imaju sličnu konfiguraciju kao i molekule adenozina, te se vežu upravo za one receptore na ćeliji koji su namjenjeni za adenozin, odnosno ISTINU.Vezanjem za te receptore ligandi kofeina ih okupiraju te tako receptori nisu više u stanju da prime ISTINU, što dovodi to toga da se ćelija ponaša sasvim drugačije nego što bi se ponašala u normalnim okolnostima.
Sve zbog toga što se LAŽ “zaljepila” namjesto ISTINE.
Da li je i ovo onda slučajno: religija – religare - ligare – ligand (da li možda ovdje imamo posla sa – vezivanjem - nečije svijesti)?!?
Sada idemo “gore”. Naš um takođe možemo smatrati jednim “organom” sa određenim brojem receptora. Kada primi neku informaciju on je prenosi duboko u našu svijest gdje onda ta informacija može dramatično da promjeni njeno stanje.
Na kraju, još samo treba da zamislimo šta se događa ukoliko je naš um prihvatio laži umjesto istine, te su tako te laži okupirale većinu njegovih “receptora”, tako da je veoma malo ostalo slobodnih receptora koji su u stanju da prihvate istinu. Kakvog to onda odražaja može imati na našu svijest, percepciju i ponašanje? Prema tome, jedini način za naše buđenje, ili – deprogramiranje, je da oslobodimo naše receptore od laži, da bi imali gdje da prihvatimo istinu, te tako drastično promjenimo i stanje naše svijesti i percepcije.
Zajedno s tim obično dolazi i do jedne veće glavobolje, kad u jednom momentu tog procesa čovjek primjeti kako je malo šta od onoga što je on do tada prihvatio kao istinu i na osnovu čega je formirao svoju ličnost – realna istina. Mi smo svoje ličnosti sagradili na lažima, a to može opet da razumije samo onaj koji je pokušao bar malo da radi na samom sebi, u ovom smislu.
Sve u svemu, religija je samo jedan od programa koji imaju funkciju zatvaranja svijesti čovjeka i koji ga čine sklonim programiranju.
Parabola o kočiji
Kako bi se predstavilo stanje u kome se čovjek danas nalazi, u istočnom ezoteričnom učenju (Tradicija ili Doktrina) on se poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša).
U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu u kom mu gospodar nalaže.
Međutim, sve bi to trebalo da bude tako ali u večini slučajeva nije. Prvo, u kočiji nedostaje gospodar. Kočijaš mora da ide da ga traži. Sama kočija se nalazi u stanju raspada, točkovi samo što nisu otpali a osovine škripe jer odavno nisu podmazane, konji iako čistokrvne rase, prljavi su i neuhranjeni; uzde i amovi su se odavno izlizali i samo što ne popucaju. Kočijaš spava ljuljajući se u sjedištu kočije, a uzde mu svakog momenta mogu ispasti iz ruku.
Kočija se i dalje kreće pravcem i na način koji mnogo ne obećava. Sada je već sletjela sa puta, pa juri niz jednu padinu. Kočijašu, koji je još uvijek u dubokom snu, prijeti opasnost da u svakom momentu ispadne iz kočije i kako se čini, sve su prilike da će ga zadesiti tužna sudbina.
~***~
Sada samo treba zamisliti da postoje i određeni entiteti koji se hrane konjima (emocije, osjećanja). Tako će njima biti u interesu da konji (kao dio čovjekovog bića) ostanu živi što je moguće duže a kočijaš ‘uspavan,’ odnosno, u stanju opšte konfuzije, tako da on ne može da vlada konjima na pravi način, niti da pronađe gospodara/istinsko ‘Ja’ ili dušu, koja je jedina u stanju da spasi kočiju, zajedno sa kočijašem i konjima.
Ako nastavimo sa Parabolom o kočiji, situaciju komplikuje i to što prirodno postoje kočije koje nemaju gospodara a umjesto konja, njih vuku mazge, koje mogu na prvi pogled da liče na konje. (Pogledaj temu- Organski Portali. )
Tako se kočije koje vuku mazge skoro ne razlikuju od kočija koje vuku konji, odnosno, kočije koje nemaju svog gospodara, ne razlikuju se od onih koje ga imaju.
Istovremeno, problem je u tome što “oni koji jedu konje” – ne jedu mazge. Njih interesuju samo one kočije koje vuku pravi konji.
Tako se oni dosjete, te počnu da koriste one kočijaše koji nemaju gospodara i prave konje da unose konfuziju kod kočijaša koji imaju gospodara i prave konje. Formira se sistem života u kome se favorizira životni stil i način vožnje kočijaša bez gospodara. Kočijaši koji ga imaju, izlažu se cijeloj jednoj paleti sredstava za kontrolu njihove svijesti, sve od njihovog rođenja pa do smrti, tako da mnogi od njih nisu svjesni da njihov gospodar postoji i da njihovi konji služe nekome kao hrana.
Kočijaši bez gospodara i pravih konja imaju tendenciju da poštuju autoritete, slijepo izvršavaju njihova naređenja, prate nametnute im trendove, vjeruju, slijede i sprovode svaku ideologiju nametnu ‘odozgo’, uživaju u ceremonijama i ritualima, vrzmaju se svuda gdje se obećavaju paket-aranžmani za neku vrstu vječnog života i blagostanja, ukratko rečeno, služe kao nosioci raznih mentalnih programa koji su instalirani od strane “onih koji jedu konje”.…itd.
Kočijaši s gospodarom, kojeg nisu svjesni jer su hipnotisani, takođe prate sve to, manje više, jer misle da tako treba i da drugačije ne može.
Pojavljuju se organizacije koje tvrde da posjeduju znanje kako da se dođe do gospodara. Jedni postavljaju uslove zainteresovanim kočijašima da prije nego što se počne s učenjem, ovi moraju podmazivati kočiju sa mašću biljnog porijekla, jer kočija ne može drugačije stići do svog gospodara, drugi odobravaju korištenje svih vrsta masti, osim svinjske, treći strogo zabranjuju pušenje, četvrti zagovaraju da kočijaš mora izvršiti “samoubistvo”, da bi kočija stigla do odredišta, uvode se mantre, tantre, krštenja na ovaj način, krštenja na onaj način, klanjanje ovako, klanjanje onako i ko zna kakvi ne rituali…sve s ciljem pronalaska gospodara ili skupljanja poena kod “spasitelja”, ovisno o tome gdje se koji kočijaš zadesio ili kako je programiran.
Instant-prosvjetljenja se obećavaju na svakom koraku, uz određene uslove, naravno.
Oni koji pored svega smatraju da postoji nešto više, često završavaju u specijalno za njih dizajniranim mrežama od strane ovakvih “društava”.
Kočijaši slušaju samo ono što im je milo čuti, a malo kome pada na pamet da sam preuzme odgovornost za sebe, da se uhvati posla na samom sebi i da obrati pažnju na objektivnu realnost. To već podrazumijeva malo veći trud, mnogo razmišljanja i rješavanje od većine svojih ‘svetinja’, dok je s druge strane, mnogo lakše pratiti rituale i raditi ono što “duhovni učitelj” ili neki drugi “autoritet” nalaže.
Nakon određenog perioda mentalne masaže, neki kočijaši/ličnosti počinju čak da pričaju o svom samoubistvu, jer će onda navodno “ono što od njih ostane” voziti kočiju pravim Putom bez pogovora, u pravcu koji mu nalažu oni koji su ga nagovorili na samoubistvo.
Dok se ne vidi dinamika ovog “hiperdimenzionalnog kontrolnog sistema”, instaliranog od strane “onih koji jedu konje”, malo koji kočijaš će se naći na stvarnom Putu koji vodi napolje.
Svaki kočijaš ima svoj vlastiti um i odgovornost za to kako će ga koristiti da bi došao u kontakt sa svojim gospodarom/dušom i sjedinio se s njim.
To je jedini uslov da se kočija nađe na istinskom Putu.
~***~
Neki su pokušavali da proslijede ovu poruku u vidu raznoraznih priča, parabola, parabola, bajki itd. međutim, hipnotisan čovjek nije u stanju da razabere istinu, zbog toga što su mu oni “receptori za istinu” koje sam već pomenuo – okupirani lažima.
Kao primjer možemo navesti onu staru istočnjačku priču koju nam prenosi Uspenski (knjiga: U Potrazi za Čudesnim), koja govori o jednom veoma bogatom čarobnjaku koji je imao mnogo ovaca. Istovremeno ovaj čarobnjak je bio i jedno veoma škrto “stvorenje”. Tako nije htio da plati drugima da mu čuvaju stado niti je htio da investira pare u ogradu kojom bi ogradio pašnjake gdje su pasle njegove ovce. Stalno se dešavalo da neka ovca odluta u šumu, upadne u neku jarugu itd. međutim najgore je bilo to što su ovce počele da bježe jer su shvatile da čarobnjaka jedino zanima njihovo meso, koža i vuna, a to im se naravno ni malo nije sviđalo.
Na kraju, čarobnjak se dosjetio.
On je hipnotisao svoje ovce a onda ih ubjedio da su one besmrtne i kako uopšte neće osjetiti kad im on bude gulio kožu, čak naprotiv, za njih će to biti jedno veoma prijatno iskustvo; ubjedio ih je i u to kako je on u stvari jedno veoma dobro “stvorenje” i da ih toliko voli da bi sve za njih učinio; i na kraju im je čak obećao i to da ukoliko im se nešto i desi – to se nikako neće dogoditi kad one misle da hoće i sigurno ne na onaj način na koji one misle da će se desiti, te je stoga najbolje, da one uopšte ni ne razmišljaju o tome. I ne samo to, čarobnjak je ubjedio ovce da one, u stvari, ni nisu ovce; tako je nekima od njih sugerisao da su lavovi, drugima da su orlovi, trećima da su ljudska bića a nekima, i da su čarobnjaci.
Nakon ovoga, sve njegove brige da će mu ovce pobjeći, jednostavno su nestale. One nikada više nisu bježale, jednostavno su mirno čekale trenutak - kad dođe njihov red da im čarobnjak odere kožu.
~***~
Pozadina i razlozi za masovno programiranje čovjeka već sada bi trebali da budu jasni. Mi se ne nalazimo na vrhu lanca ishrane a jedan od elemenata našeg mentalnog programa je da to ne primjetimo.
Pored vjerskih programa u smislu Microsoft Katoličanstvo, Ms Pravoslavlje, Ms Islam, formiraju se drugi programi kao što su Ms Kapitalizam, Ms Socijalizam, Ms Srpstvo, Ms Hrvatstvo, Ms Muslimanstvo, Ms Crnogorac, Ms Amerikanac, Ms Njemac, Ms Patriotizam, Ms Republikanac, Ms Demokrat…itd. itd., sve s ciljem da se stvori što je moguće više podjela među ljudskim bićima, da ih se strpa u torove na nacionalnoj, vjerskoj, i ko zna kojoj osnovi, te da se onda te grupe huškaju jedna na drugu prema tome kada to odgovara onima koje možemo nazvati – programerima.
Istovremeno, mentalno slijepo ljudsko biće, ukoliko se ne nalazi u konfliktu s drugima, onda je u konfliktu sa samim sobom.
Tako se ljudi rađaju, žive i umiru u neznanju.
Kako se deprogramirati? Neki odgovori na to pitanje možda se mogu naći u ovom tekstu pod nazivom – Gnostika.
Post je objavljen 16.10.2005. u 03:40 sati.