Marketing
Žuljaju me cipele...
Pred mjesec dana izašla sam van i obukla cipele na petu. Rijetkost kod mene ali desi se, pogotovo ako postoji i prilika koja te na to prisili (ma prije te vuče izazove nego prisili). To je bio zadnji put da sam ja obukla cipele na petu! Al definitino zadnji! Osim što sam planirala biti u njima ne više od 3 sata, sve skupa se produljilo i mučenje je trajalo gotovo 10 sati. Da me ne shvatite krivo, bilo mi je super, samo, ja nisam tip za pete, pa su žuljevi nikli u rekordnom roku, počeli mi trnut prsti, a onda mi i postalo nepodnošljivo stajat. Sjedit sam još mogla donekle ali samo ako bi skinula cipele. Nakon olakšanja skidanjem "sprava za mučenje" negdje ispod stola, još veća muka je bila ponovno ugurat nogu u cipelu (nakon nekoliko sati stiskanja-noge su se odlučile malo proširiti...). Jedva sam čekala da dođem doma, skinem ih i bacim negdje na dno ormara.
Stvarno se divim ženama koje mogu cijeli život hodati po prstima sa peticama od 10 cm (+/-) i tako provodit dane, tjedne, mjesece i godine svog života. Ja sam sama sebi zacrtala da si takvu noćnu moru (kao tada) više neću priuštiti. Jedno je plesati u petama,to sam prošla i nije mi problem, i nije mi bitno koliko su visoke pete kad znam koliko traje točka ili koreografija i psihički se pripremim na to. Uhvatim se tada čak i da guštam. Ima neka ženstvenost u petama, priznajem ali definitivno sam tip koji živi za udobnost cipela i da noga i stopalo što manje pate. Ako je ženstvenost samo u u modelu cipela, i isključivo se gleda visinom petica, duljinom špicevima, ili koja će jače stisnut sirote prste u uskoj cipelici (ovo me podsjeća na Pepeljugine sestre) onda se ja odričem svake ženstvenosti po tome pitanju. Ja volim komociju za svoja stopala. Mislim da su to sa svojim godinama skakutanja i svime što su preživjela, otplesala i prohodala, definitivno zaslužila.
Hrpa djevojaka i žena imaju problema na raznim plesnjacima (od Salse do...) jer ih nagaze u gužvi (euforija plesa i muzike) petama po prstima, listovima (žene imaju visoke kickove ;-D) a rezultati su hematomi i masnice koje traju mjesecima, a o bolovima da i ne govorim...
Koliko se samo sve žrtvuju za tu ženstvenost.
Ja sam presretna što postoje, ja ih volim zvati, cipele za inflantilne roditelje, kao što su Frodove cipele (i ostale cipele koje nosi recimo moj 18 mjesečni sin) i tenisice, bez kojih valjda nebi mogla hodat svijetom. Za razliku od Koki koja je kao mala sanjala o crvenim lakastim cipelicama, ja takvih snova nisam imala. Lažem, jesam, sanjala sam o Nike tenisicama. Crnim niskim. I sreća je da sam si taj sam ostvarila, zahvaljujući očito modi koja se bar po pitanju tenisica nije puno mijenjala. Još uvijek rade tenisice koje spadaju u neku vrstu klasike (kao moje crne jednostavne i UDOBNE prije svega) bez kričavih boja i raznih, meni barem, suvišnih dodataka!
Drago mi je za sve Vas koje možete živjet na "visokoj noze", skidam kapu i poštujem vas, ali ne zavidim Vam uopće. Meni su moje NISKE tenisice čisto dobre.
Post je objavljen 16.10.2005. u 01:37 sati.
