Za mene se baš ne bi moglo reći da sam neki supermen. Štoviše, sklon sam svemu prije nego supermenima, ali raduje me kad nisam bolestan, kad me ne muče bolne ozljede tako da mogu mirno hodati, gledati, družiti se i sve ono što sam radio proteklih 26 stotina kilometara.
Jutros sam se vrlo rano digao, završio tekst i krenuo još dok je ona lampa svijetlila usrid Vinkovaca.
Naime, danas sam u trinaest sati imao sastanak s gradonačelnikom, dr. Mladenom Karlićem. Zato sam krenuo rano na put, e da bi se vratio točno na vrijeme.
Nije išlo. Morao sam se vratiti u toplu kadu hotela Admiral, jer me ozlijeđeni prst baš bezobrazno bolio. Vrag mu nokat pojeo!
Kad sam stvar u sobi malkice riješio i osposobio desnu nogu za kakvo-takvo hoduckanje, bilo je kasno da ispunim svoj današnji hodački zadatak.
Zato sam gazuckao Vinkovcem, kao De Belly Bestjelesnom ljepoticom. Nježno i oklijevajući, meračući svaki korak kao rečenik lagahnu rečenicu.
I, kamo god krenuo, srce me vuče prema Krnjašu. Kao da ću sresti stare dobre pokojnike kako sjede na obali Bosuta i peru sapunom prljavu vodu, e ne bi li Bosutu vratili zelenilo svoga ¸18., 19. ili 20. stoljeća.
Na Krnjašu tek biste davnih strastnika, spomenici i spomen ploče, a s njima se baš ne znam družiti.
Proteklih dana promatrao sam kafiće, pa sam našao privremeno duhovno sjedište u Passageu. Lokal je malo iza mosta rijeke stajačice, ako krenetu Šetalištem Dionizija Švagelja. S ugodne terase možete promatrati šetalište uz obje obale Bosuta, a kad vam to dosadi, okrenete pogled prema kafiću. A u kafiću pravi blagdan za oči: čuvene vinkovačke prirodne ljepote, da ne kažem ljepotice. A prirodnih ljepotica zaista je puno u ovom drevnom gradu, obitavalištu bohemske aristrokracije.
I, tako tražim pogledom davne sjene i današnje vrijeme. I jedno i drugo je O. K., skromniku kakav sam.
Budući da se volim družiti, prilazio sam klincima i klinkama i pokušao ih šarmirati pričama, pjesmama, laptopom, mobitelima i ozlijeđenim prstom desne noge.
Tako sam upoznao Juricu Rimca, kako reče, muža gazdarice kafića Passagea, slađahne Slađane istog prezimena, košarkaškog. Jurica je mladić kome Vinkovci vire razbacani posvuda: u očima, rukama, nogama, a kaže mi da Vinkovaca ima najviše u srcu i glavi.
Kad sam ga upitao što je njega i ženu mu privuklo da lokal otvore baš na ovome mjestu, on mi je odgovorio protupitanjem: a gdje bih drugdje.
Zaista nema boljeg mjesta. S jedne strane žila-prometnica, a s druge strane mir Bosuta, ljepota šetališta i legende koje kao da žive u svakom Vinkovčanu, curo draga, iz sokaka moga.
Post je objavljen 13.10.2005. u 18:14 sati.