Godina je 1873. Istočno od Pecosa uvijek ima nekakvih problema s indijancima. Mladi crvenokošci nemaju baš para pa svakog petka i subote prije izlaska u obližnji saloon na klupicama u parkiću pumpaju testasterone vatrenom vodom iz obližnjeg diskonta i uvijek bi se našla neka usijana glava koja bi išla istjerivati pravdu u ime svojih izigranih predaka. Ovih je dana probleme stvarao pobunjenik imenom Sivi Sokol i grupa mladića koja je prihvatila njegovo vodstvo. Moram priznati da nezavisnom promatraču nije jasno zašto se crvenokošci stalno bune. Istina je da im je bijeli čovjek uzeo posjede i ograničio ih na rezervate. Istina je da im je poubijao skoro sve bizone i zabranio im jedinu stvar do koje su držali – slobodu. Slobodu kretanja i slobodu življenja. Sve je to točno, no morali su biti svjesni da su slabiji i da je u konačnici otpor uzaludan. BORG je to odavna utuvio u glavu mnogim civilizacijama diljem Svemira, a bljedoliki stršljenovi od osa su BORG ovog vremena.
Kauboj Džo je tog dana bezbrižno kaskao svojim posjedom, koji je nekada pripadao Mescalero apačima, ali za potrebe ove priče nazvat ćemo ih Mohikanci. Njegova zemlja se protezala dokle god je pucao pogled. Ih ih kakav je to pogled bio. Prerija ko na screensaveru, išarana kaktusima i kanjonima. Pljucnuo je zadnji komad duhana za žvakanje i počeo zviždukati neku veselu contry pjesmu od Dolly Parton. Nije se imao čega bojati kad je, koliko je čuo, posljednji Mohikanac lovio dabrove negdje po Kanadi. Iako je bio neizdrživo vruć dan i nije bilo potrebe micati se iz hlada za vrijeme sieste, Džo je odlučio obići krave koje su pasle na starom indijanskom groblju. Naime, žena mu je za ručak radila strašne tortille, kakve samo znaju raditi žene iz Tijuane, i nakon besramnog prežderavanja imao je potrebu poštedjeti obitelj od smrtonosnih vjetrova.
Za to vrijeme ja sam došao k svijesti u strašnoj, mračnoj, ljepljivoj rupi, stjeran u gomilu jednako nesretnih nevoljnika. Osjećao sam se pritisnut sa svih strana, kao da sam zatvoren u elastičnu vreću. Vonjalo je kao u dimnjaku nekakve meksičke kantine i tlo je podrhtavalo. Instinkt mi je govorio da moram krenuti nizbrdo. Probijao sam se kroz džunglu nekakvih meksičkih biljaka od kojih se rade odlični začini. Osjećao sam kiseli zadah iza leđa. Osvrnuo sam se. Dobro je, nisam bio sam. Ne znam koliko je vremena prošlo, no primijetio sam da se rupa počela širila, a mirisi su postali intenzivniji. Osjećao sam kao da se gušim. Morao sam izaći van. Čuo sam potmulu grmljavinu u daljini i ugledao slabašan tračak svijetla nedaleko od sebe. Sve se zatreslo, a onda je počeo armagedon... Eksplozije su bile sve glasnije, učestalije i bliže. Usisan u snažni, zaglušujući vrtlog osjetio sam kako u potpunosti gubim kontrolu.
Džo je osjetio oštru bolu u desnom ramenu. Pogledao je u nevjerici u vrh indijanske strijele, koji mu je virio s prednje strane ramena obliven toplom ljepljivom crvenom tekućinom. Instinktivno se bacio s konja i sakrio iza prve stijene. Ugledao je desetak sjenki u pozadini obližnjeg polja kaktusa. Znao je da ga samo čudo može spasiti. Prokleti divljaci – tiho je opsovao je kroz rijetke zube.
Prošlo je petnaestak minuta i sumrak je nježno grlio teksašku preriju, samo su povremeni pucnji kvarili idilu. Rana na ruci nije bila ozbiljna, a Džo je imao dobru zalihu metaka za svoju Winčesterku Suzy i uspijevao je na sigurnoj udaljenosti držati indijance koji su bili naoružani samo lukovima i strijelama i tomahawcima. No bližila se noć i znao je da se, ako želi pobjeći, mora dokopati brzaca koji je protjecao kroz kanjon pedesetak metara dalje. Skinuo je tešku kaubojsku odjeću izrađenu od kravlje kože, koja bi ga usporavala pri bijegu i ostao je kao od majke rođen. Krrrrgrr… zagrmilo je iz stomaka. Prokleti želudac. Povremeni prdci dotad ga nisu posebno smetali, jer bi uz zaglušujuću buku zaplovili zrakom i učas se razišli. No ovaj put mu se učinilo da bi iz pozadine moglo svaki tren izaći i nešto konkretno. Pomalo netipično za Divlji zapad Džo je bio čistunac i grozio se smrada i prljavštine. Odlučio je ostaviti veliku nuždu za rijeku. Ako preživi do rijeke.
U trenutku kad je sve naizgled mirovalo Džo se odlučio na bijeg. Kao sumanut je trčao prema spasonosnim brzacima. Došao je na desetak metara od rijeke i bio je izvan dometa indijanskih tomahawka. Jedite govna neuki australopiteki – uzviknuo je prema indijancima. Već je bio siguran u spas kad je iz rijeke izronio Sivi Soko. Lukava lija ga je čekala u zasjedi. U prvom trenutku Džo se cijeli zgrčio, a nakon toga se rezignirano opustio i kroz stražnji izlaz nekontrolirano istovario ostatke današnjeg ručka. U narodu bi rekli da se usro od straha.
Ihaaaaaaaaaa... čuo sam uzvike oko sebe. Padali smo brzinom jabuke koja je pala na glavu onom frajeru što je izumio gravitaciju. Približavali smo se užarenom prerijskom pijesku ubrzanjem od 9,81 m/s2, šibani zaglušujućim hukom vjetra, koji nam je po zakonima fizike pružao žilav, ali uzaludan otpor. Sraz sa majčicom zemljom bio je neizbježan. Vidio sam rijetku prethodnicu kako se rasprskava o tlo. Odmah za njima slijedio je tvrda jedinica u kojoj sam se i ja nalazio. Trenutak prije udara zažmirio sam i prihvatio svoju sudbinu, svrha mog boravka na zemlji bila je ispunjena. Do sutra ujutro bit ćemo osušena smeđa gomilica.
Prestravljeni Džoov pogled se sreo s odlučnim pogledom Sivog Sokola. Trenutak kasnije tomahawk se stopio s Džoevim mozgom i ovaj je pao glavom u izmet koji je trenutak prije ispustio. Ti jesti govna bijelo smeće – procijedio je Sivi Soko na lošem engleskom. Indijanci su glasno odobravajući napustili mjesto zločina. Do sutra ujutro većina njih će već biti obješena o neko samotno stablo, kao i svaki put dosad. Ti divljaci nikad ništa ne nauče. No nama to neće ništa značiti jer mi ćemo do sutra ujutro biti osušena smeđa gomilica zabijena u glavu našeg stvoritelja i muhe će nas veselo grickati. Usrana je sudbina prosječnog govanceta.
P.S (objava)
e, ova je stvarno zadnja... stvarno neću više o izmetu...
Post je objavljen 13.10.2005. u 17:38 sati.