Marketing
idioteque
«najradije bih da mi netko prospe ovaj moj prokleti mozak!»..poe(zadnje što je rekao pred smrt, pijan, smrznuvši se u jarku u kojem su ga ostavili, u koji je sam dospio na kraju krajeva)
svira my iron lung. Jebga. Teško je doći doma iz škole i ne pustiti radiohead. Nakon što stisnem play više nema povratka. Ne pale mi ta zavaravanja «treba mi 5 min. meditacije i bit ću ko nova za učenje». Ma daj..
prije radioheada potreban mi je i sladoled. Ne postoji ništa ljepše od sladoleda po zimi. Još nije zima. Ali bit će:)
čaj od lipe nema okus. Jučer sam skužila da ga čak ne znam ni napraviti da ima okus. Skuhala sam kamilicu. A htjela sam mentu. Danas ću piti mentu. Trebala bi prestati s kavama. Ali ne mogu..zar nije divno kad sjedneš u dobro znanu rupu, a konobar samo kaže «kao i uvijek društvo?»J ima nade za mlade konobare u zvuku. Novi momak pušta pearl jam. I pjeva dok poslužuje. Baš simpa:)
ovaj vikend sam s razredom u italiji. Već smo bili, ali nema veze. Za divno čudo meni se ide. Nisam obožavatelj razrednih izleta jer je previše različitih ljudi, a to rezultira kaosom i svi smo umorni, više nego sretni i zadovoljni. Ili sam se barem ja tako uvijek osjećala. Ljudi koji preziru opijanje, a svi završe pijani, različite vrste kurvi(koliko ženskih bezmozgovnjača toliko i muških»kita mi puca» jedinka) koje dolaze na svoje, vječito svađanje do krvi kakva će muzika svirati u busu, što rezultira međusobnim nadglašavanjem više strana sa narodnim radijem s vozačeva mjesta…i slično…
ovih dana redovito nakon zvonjave sata u pola sedam, okrenem glavu zidu i zajebem sve. Ali uvijek stignem. Brza oblačenja i utrpavanja knjiga u torbu mi očito idu. Barem neki talent. Prva pomisao u glavi mi je popis ljudi koje bi taj dan okinula snajperom. Dok se oblačim i perem zube smijem se zamišljajući jadnike kojima je ovo zadnji dan života. Na putu do busne na čelima im vidim mete. Kad mi se jutarnja hladnoća uvuče u kosti i počnem cvokotati, slijedi slika nečujnog brzog metka. Ravno u čelu. Zanimljivo je što u mojim vizijama nikada nema krvi. Umiru s prestravljenim izrazom ukočene čeljusti i razrogačenim staklenim očima, samo s rupom u glavi. Rupom kroz koju puše vjetar iz njihove šuplje glave. Prilikom naguravanja u busu, vidim iste te mete na čelima svakoga oko mene. Ne štedim nikoga.
Bus kreće, a ja mrtva tijela onih s rupama na čelu ostavljam na cesti. Iza sebe. Ali stalno pristižu novi potancijali. Lista se puni.
Kao što prof. iz logike zna reći- sve nas treba katapultirati u svemir. Sviđa mi se teorija.
Za točno 4 tjedna u divni nam zgb stiže exploited. Heh. Svima koji idu želim sreću. Da ostanu živi. Imati muda ili dovoljno ludosti, ili hrabrosti..isto je. Ispljunite znoj i u moje ime. Ja ću se doma ceriti. Sa svim udovima i očima na broju.
Post je objavljen 12.10.2005. u 16:51 sati.