I zamislim se. Jesam li zaista takva? Da li se doživljam tako? OK, lako za mene. Moram živjeti sa sobom, sviđala se ja sebi ili ne.
Zanima me kako mene vide moji najdraži: moja obitelj, moji prijatelji/ice, ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo. Ne zamaram se time što općenito drugi misle jer se vodim izrekom Nije bitno što kažu za tebe, već tko ti kaže.
Međutim, ima par ljudi na ovoj kugli zemaljskoj do čijeg mišljenja mi je stalo. A sada pomislim kako ja njih nikada nisam otvoreno pitala kako oni mene doživljavaju kao osobu. Pretpostavljam pozitivno jer inače ne bismo bili prijatelji u pravom smislu riječi, ali drugačije je kada se o tome otvoreno porazgovara. I sigurno ima i nešto što im ne odgovara, ali je to manje značajno od onoga što im kod mene odgovara.
I razmišljam kako ja vidim te, meni drage, ljude. Da li bih mogla pronaći nekoliko karakternih osobina kojima bih ih opisala? Mislim da bih. Ustvari, to će mi biti dobra vježba. Uzet ću komad papira, napisati imena tih dragih ljudi i napisati po pet osobina kojima bih ih opisala. Hm, ne djeluje kao lagan zadatak, ali vrijedi pokušati.
Ja imam jednu karakteristiku koju jednostavno svi oko mene znaju. Ja OBOŽAVAM brzu vožnju i sportske automobile. Ja živim na utrkama. Obilazim ih gdje god stignem i punim baterije zvukom motora i brzinom. I svi mi kažu kako je to neobično za djevojku, ali svi se također slažu da je to nešto što meni kao osobi odgovara.
Ja sebi kupujem samo male, brze, sportske automobile. Jednostavno ništa drugo ne mogu voziti. Niti želim. Ne osjećam se dobro. I jednom prilikom mi je moja prijateljica rekla: „Draga moja, ti i ovaj auto ste stvoreni jedno za drugo.“
I s čime da se ja sada usporedim? J Koje zajedničke karakteristike mogu imati ja kao osoba i sportski automobil? Meni padaju na pamet epiteti tipa: divlje, brzo, neobuzdano, ludo, neuhvatljivo (osim onima koji znaju ukrotiti)... vjerojatno ima još toga, ali hej, ne da mi se razmišljati...
Pitam se – da li nas ljudi vide kroz priču i razmišljanja ili kroz materijalne stvari koje koristimo u svom svakodnevnom životu: odjeća, obuća, auti, stan... Ili kombinacija? Vide li nas onako kako se želimo prikazati ili gledaju dublje i vide pravu sliku?
Ja vjerujem da nas u pravom smislu vidi samo onaj tko to želi. Naime, radi se o tome da sam ja osjećajna osoba koja treba nekoga kao oslonac, nekoga s kime će doslovno dijeliti dobro i zlo. Međutim, ne izdajem se tako prema van. Zašto? Ne želim da ljudi znaju da sam osjećajna jer se bojim da me ne povrijede. I onda sam u društvu nasmiješena jaka djevojka koja zna što želi i koja uživa u životu, a ustvari mi treba nečija ruka da me drži i hrabri me. I puno ljudi je do sada prošlo kroz moj život, a samo je njih par, doslovno dvoje ljudi, vidjelo u meni da imam srce, i imam osjećaje, i strahove, i mračne dane....
Jesmo li svi površni u „gledanju“ ljudi oko sebe? Uh, iskreno vjerujem da ja nisam...
Jesmo li sami krivi ako netko o nama stvori krivu sliku? Ne.., vjerujem da ne, jer onaj tko želi, gledat će u pravom smislu riječi... gledat će dušu...