Pavo Sabolski, ravnatelj Državne ergele Lipicanaca u Đakovu, bijaše poslovno spriječen pa mi osobno nije mogao pokazati jednu od najstarijih europskih ergela. Kao vodića dodijelio mi je Josipa Žirna, poslovođu u pastuhani. Pravog čovjeka, na pravom mjestu. Josipa sam upoznao dok je, poslije dresure rasnog lipicanca, prao konju noge.
DRŽAVNA ERGELA LIPICANACA
Kad priča o konjima, Josip bira riječi, jer zaista voli te plemenite životinje.
Najprije me proveo kroz štale u samom Đakovu. Tu sam se nagledao sjajnih ljepotana. Koji kao da su jedva čekali da izađu na livadu i da se tamo istrče. Neki su bili već u pogonu. Ono što mi se sviđa kod Đakovačke ergele je to da je klincima ovdje omogućena besplatna škola jahanja.
Poslije smo otišli na Ivan Dvor, gdje na prostranim livadama konji baš uživaju u punoj slobodi. Štoviše, pokazao mi je i konjski dječji vrtić, u kojem bebe-konje čuvaju njihove mame-kobile. Budući da je bio lijep dan, mame su izvele svoje nestašne bebe i dvorište. A u dvorištu su se klinci-konji zaigrali. Skakali su, trčali i igrali se baš kao pravi klinci. Neki malac je učio trčati u galopu, pa je često padao, jer se nije znao u punoj brzini zaustaviti.
GRADONAČELNIK ZORAN VINKOVIĆ
Meni se baš sviđa kad su mladi ljudi uspješni. Danas se može reći da je Zoran Vinković - mlad, druželjubiv, ugodan sugovornik i gradonačelnik Đakova - uspješan čovjek, premda mu često baš i nisu cvjetale ruže. Kažu da je najteže biti prorok u svome gradu, pa je i tako i s gospodinom Vinkovićem. Taj, gotovo četrdesetgodišnjak, inženjer strojarstva, radio je u životu sve i svašta ne bi li se prehranio. Radio je kao inkasator, kao spasitelj na đakovačkom bazenu..., a godinu dana obilazio je i pragove Zavoda za zapošljavanje, budući da za inženjera strojarstva nije bilo radnog mjesta. Sve dok se nije zaposlio kao voditelj održavanja u distribuciji plina u Đakovačkom vodovodu. Prava američka biografija.
Upoznao sam ga za snimanja emisije Domovnica. Zato nije ni bilo problema kad sam mu došao nenajavljen. Za nj kažu da baš nije čovjek od protokola.
Primio me nakon konferencije za novinare. Sav je u žurbi, ali uvijek nađe vremena za znance i neznance.
Pokazao sam mu na laptopu što sam sve zabilježio u njegovu gradu i demonstrirao blogovsku tehniku. Bijah se vratio iz Đakovačke ergele, pun dojmova. Kad sam mu predložio da iduće godine na Đakovačkim vezovima organiziramo utrku jahačkih timova Sabora, Vlade i Predsjedničkih dvora, odmah se zagrijao. Štoviše, predložio je da, kao njegovi gosti, glasovitu kolonu Đakovačkih vezova predvode na konjima predsjednik Mesić, predsjednik Šeks i predsjednik Sanader. Naravno, sam Vinković će na nekom živahnom lipicancu predvoditi kolonu.
Eto, zato volim mlade i školovane ljude. Brzo misle, procjenjuju i donose odluke.
PRVI LOLA SLAVONSKIH LOLA
Prije nego što sam napustio Đakovo posjetio sam i prijatelja Darka Ergotića, zvijezdu tamburaškog sastava Slavonske lole. Znamo se odavno, a može se reći i da smo se dobro družili posljednjih petnaest godina.
Darko stanuje u samom centru Đakova, pedesetak metara od Katedrale. Slavonske lole pripadaju samom vrhu tamburaških sastava u nas. Sviraju po cijelom svijetu. Eto, ove će subote svirati u Beču, a u nedjelju su već u Zagrebu. Zato Darko svaki slobodni trenutak provodi u obiteljskom okruženju, sa ljupkom ženom i dva sina.
Kuća mu je lijepa i uredna, s dvorištem i malim vrtom u kojem njegova žena uzgaja cvijeće. Automobil drži u dvorištu, jer je garaža puna oraha. Darko se voli igrati sa sinovima i psom. Skaču po dvorištu, naganjaju se, vrište, smiju se... prava obiteljska idila.
Bilo je doba ručka, a meni se žurilo u Vinkovce. Zato nisam ostao na ručku, ali mi je gospođa pripremila sjajan sendvič: domaća mast, crveni luk i tucana ljuta paprika.
Baš sam uživao.
VINKOVCI
Do Vinkovaca sam se nahodao.
Kad god ulazim u Vinkovce malo sam uzbuđen. Vinkovci su grad slavonske bohemske elite, sjajnih pisaca, kipara, slikara, matematičara, arheologa, povjesničara, glumaca, sveučilišnih profesora, rimskih careva, hrvatskih banova itd.
Ovdje, uz obale Bosuta, živi se već punih 7500 godina.
Budući da ću u ovome kraju boraviti nekoliko dana, najprije ću vam ispričati priču o jednoj od naših najljepših ljubavnih pjesama. Napisao ju je Ivan Kozarac. Evo pjesme (dok čitate, možete tiho pjevušiti):
MILOVO SAM
Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.
Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...
Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...
Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.
PRIČA O PJESMI
Pjesma je posvećena Vinkovčanki Mariji Kozarac, udanoj Guttman, Ivanovoj lijepoj rođakinji. Marija je bila kćerka Ivina strica, pa zato ta veza nije ni mogla završiti drukčije, nego Marijinom udajom za drugoga.
Marija i Ivan su rođeni u istoj ulici, nekad Krnjašu, a danas Kozarčevoj. Dakako da je ta romantična, zabranjena, vedra i tragična ljubav uskovitlila prilično prašine za ono doba.
Kozarac je bio sušićav, bolovao je dugo od tuberkuloze. Umro je 1910. godine, navršivši tek dvadesetipetu.
Marija je nadživjela svoga voljenog rođaka punih 69 godina. Umrla je 1979. godine i mogu reći da sam je poznavao. Naime, u Krnjašu je rođen i moj velikih prijatelj Vlado Felker. Felki je glazbenik. Diplomirao je dirigiranje na Glazbenoj akademiji. Svira sjajno glasovir. Kao klinac svirao je u našem prvom VIS-u Bijele strijele. Upoznao sam ga šesdesetih godina kad su Bijele strijele svirale na terasi hotela Esplanade u Zagrebu.
Svojedobno sam volio odlaziti na Vinkovačke jeseni. Tamo se lijepo družilo, pilo i ljubilo. I tako me jednom Felki odvede nekoj staroj dami i upozna me s njom. Bila je to Marija, zbog koje je mladi pjesnik Ivan Kozarac tarabe preskakao.
Pjesmu je Kozarac objavio u Savremeniku 1910. godine, pod pseudonimom Vanja Koson.
Desetak godina poslije pjesnikove smrti u Brodu je vojsku služio mladi Splićanin Ivo Tijardović. Tamo je, vjerojatno u Čerininu izdanju Kozarčevih pjesama, pročitao i tu pjesmu. Dojmila ga se, pa je sjeo za glasovir i – eto, tako je nastala jedna od naših najljepših ljubavnih pjesama.
Post je objavljen 12.10.2005. u 07:21 sati.