Na odlasku...kad bi se izreklo što tad se prešuti,
što time bi se reklo?
Bi li lakše bilo?
Stezanje u grlu bi li manje peklo?
Na odlasku... kad bi se ponovilo što se ponekad reče
i zna se kad smije se čuti,
bi li suza skrita naočalama crnim
odnijela sa sobom ono što guti?
Na odlasku... kad bi zamah ruke što diže se na pozdrav
već rečeno zbogom pridodao još nešto,
zar bi gorkost suze zaostale na usni
isprala tugu što krije se vješto?
Ništa od toga.
Usiljen smiješak, zamućeno oko.
Tek pozdrav rukom. Zbogom uz bol.
Bol negdje duboko, duboko....
...*nick..
Post je objavljen 12.10.2005. u 01:11 sati.