Zelenu granu s tugom zutog voca
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se dusa noca
I vlaga snova hvata dusu moju
Al' ceznja drsce kao ptice golo,
K'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o neko blijedo i beznadno kolo,
K'o bosi prosjak na pô pusta puta.
Sva ljubav moja usred ceste kisne,
Moje je srce od sedam komada;
Pod svakim macem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada
Tmurne se misli reska svjetla boje;
Krv u mozdane, mozak van da skoci;
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
Tudjinska zeno, samilosne oci.
Tin Ujevic
*****
Uglazbio je ovu divnu pjesmu pokojni Zdenko Runjic. Nosio ju je izrezanu iz negdasnje revije Studio. Ja sam naucio citati kroz stari Studio. Djecice, Hrvatska je postojala i prije rata.
Vrti mi se na zvucnicima, pjeva ju je klapa Campi. Volim tu pjesmu. Ujevic je bio i ostao nas najveci pjesnik.
Pero
Post je objavljen 10.10.2005. u 17:59 sati.