Moja čaša je danas opet polu-puna. Valjda sam jučer jednostavno morala imati fazu crnila kako bih danas više cijenila novi dan. I svaki slijedeći novi dan... A misli mi zaokuplja SUDBINA. Ma stalno me zaokuplja sudbina, ali Leonida je danas pisala nešto o tome pa je dodala zrnce na moju već veliku nakupinu misli o SUDBINI.
Ne znam koliko puta sam čula pitanje „Vjeruješ li u sudbinu?“ Ustvari, ne znam da li sam češće čula to pitanje ili „Vjeruješ li u Boga?“ Ma ja vjerujem. Vjerujem u sebe, vjerujem u nešto što se može zvati Sudbina. Vjerujem da imamo zapisano nešto u svom životu. Vjerujem da sve lijepe i sve ružne stvari koje se događaju imaju svoju svrhu.
Ne, ne, ne bih htjela da krivo shvatite. Nisam fanatik vjerovanja u sudbinu i to ne znači da ja ne poduzimam ništa jer čekam da se dogodi ono što je meni zapisano. Neeeeeee.....
Ja poduzimam puno toga, ali u tim svojim akcijama uvijek mislim, pa probat ću. Ako mi je suđeno da se dogodi upravo to, super. Ako nije, opet će se dogoditi ono što treba.
Ma, ne znam razumijete li...
Bio je jednom jedan film u kojem glumi Gwyneth Paltrow, nažalost ne sjećam se imena, koji upravo na savršen način opisuje sudbinu.... uh, nadam se da ću se sjetiti naziva... radnja je uglavnom bazirana na dvije paralelne priče koje započinju na način da je Gwyneth trčala na metro. Jedna radnja jest njezin život koji ide nekim tokom nakon što je stigla na metro. Druga radnja je njen život koji ide nekim tokom kada je zakasnila na metro. Poanta – na kraju je čeka jedan te isti događaj, razlika je bila u tome što se događaj dogodio nakon kraćeg ili dužeg vremena.
Ja sam pristalica toga. Poduzimam radnje, ali ono što je suđeno neće mi pobjeći. Ustvari, mislim da je to vrlo pozitivno. Ne bojim se napraviti nešto što nije uobičajeno za mene. Igram se. Moglo bi se reći – izazivam sudbinu. :)
I zato čekam svaki novi dan... valjda mora biti i lijepih i sjebanih... ali to su moji novi dani...
i kao što jedna pjesma kaže