Jako je teško u trenucima patnje razmišljati na način opisan u prethodna dva posta. Međutim, malo sam se iznenadio kad sam s ovim pričicama uspio oraspoložiti prijatelja i (bar nakratko) ga izvući ga iz depresije.
Što se mene tiče, razmišljajući o ovim pričicama, o relativnosti svega što nam se dešava, o nepostojanju uzročno-posljedične veze između našeg ponašanja i sudbine, o čisto meditativnoj vrijednosti molitve, o licemjernosti vjerskih vođa koji jedno govore a drugo čine, o ispranim mozgovima vjernika koji ne znaju razmišljati svojom glavom i ne razumiju osnovne postavke vjere, zbog svega toga osjećam kako sam svakim danom sve manje vjernik, a sve više agnostik.
Post je objavljen 10.10.2005. u 10:14 sati.