Sad ste napokon narasli i smijete televiziju gledati još dugo poslije Dnevnika, da ne pričamo o svakodnevnom rušenju roditeljskog autoriteta hrabrim urlanjem: 'Ne tretiraj me ko malo dijete' nakon što ste malog brata zviznuli po tintari jer vam je beljio jezik.
Ako ste stvarno izrasli u ozbiljne male osobe, onda ste se izgleda držali pravila o odrastanju ko pijani plota. Jeli puno špinata pa ojačali, prali zube poslije svakog obroka, i to pune tri minute (pa vam sad osmijeh služi kao signalizacija u magli), puno učili (pa ste sad jako pametni), slobodno vrijeme provodili pred Playstationom pa sad znate sve kung fu poteze ako vas po izlasku iz slastičarnice napadne neki Bruce Lee Wannabee...
Redovito ste nedjeljom išli na misu i upoznali sve šankere u krugu 200 metara oko crkve, u susjedinom vrtu brali mami visibabe za Dan žena, naučili plivati uz svesrdnu pomoć dinosaura i zmajeva, otjerali sve demone koji su godinama noću feštali ispod vašeg kreveta, podavili par kućnih ljubimaca, starijeg brata ili sestru optuživali za sve svoje 'nepodopštine' (mamin porculanski servis i sl.) i uspjeli zaspati snom pravednika bez upaljenog svjetla.
Nakon što ste sve potonje usvojili i usavršili, možete se ponosno nazvati odraslim osobama. Ionako svi galamite da ste veliki i jaki (i da je vaš tata jači od svih ostalih) pa onda volite da vas se tako i tretira pokušavajući svoju tamnu prošlost zapakirati i prepustiti prašini na čuvanje skupa sa svojim benkicama. Vi niste krvavih koljena trčali ulicom i uplakani zazivali mamu, niste ni tulili ispred Ledo škrinje usred zime da hoćete sladoled, a kamoli usred noći uskakali roditeljima u krevet jer ste čuli neke čudne zvukove u svojoj sobi... Ne, ne, ne, vi ste se sigurno rodili s nogom broj 40 i 'Zločinom i kaznom' pod rukom. Ima ipak sitnica koje vas redovito vraćaju u te 'dane ponosa i slave' pa se onda sjetite kako je bilo lijepo biti dijete i kako ovo instant odrastanje uopće nije neki genijalni izum. No, neke stvari vas jednostavno ubace u vremensku mašinu, recimo...
DEKICA
Svatko je od nas kao mali imao svoju dekicu, najčešće plavu, rozu ili ako su mama i tata htjeli da im se dijete rodi samo živo i zdravo, onda bijelu. U njih su nas umatali kao male kiflice, a kako nam sada svisoka izgleda, nije bilo baš nekih izgleda da se iz njih sam tak odmotamo. Kad bismo prohodali, dekice bi se navlačile posvuda (kao recimo Linus iz Peanutsa svoju). Ne daj Bože da se ode na neki put bez tog malog detalja! Usred autoceste tata radi nagli okret i špura nazad, jer su se bez dekice i najdražeg plišanca dragi roditelji mogli slobodno predbilježiti na par noći besanice. I sad se dekica još može pronaći na kauču ili fotelji kako strpljivo čeka da se Lassie vrati kući...
ZEKO I POTOČIĆ
Možete si vi misliti kako ste već s pet godina prokužili da je Bon Jovi najbolje što glazbena scena nudi, ali istina kaže (a ona nikad ne laže) da svoje rano djetinjstvo možete najbolje povezati s legendarnim Zekom i njegovim izgubljenim potočićem. Konkurira i pjesma mladosti vaših roditelja 'Tata kupi mi autooo, bicikl i romobil', no Zeko nam je sad nekako bliži jer ga je Shorty iskopao s dna ormara (tko zna, možda će današnji klinci svoje mlade dane povezivati sa 'trči zeko izdaleka, oblijeva ga znoj'). Zeko i potočić je zaista svevremenka pjesmica koju ste morali zavoljeti i duboko suosjećati s jadnim zekom, čak i cijelo desetljeće poslije.
TOM I JERRY
Simpsoni imaju svog Itchyja i Scratchyja, a mi imamo Tommyja i Jerrya. Pretpostavljamo da bi Cartoon Network bio središnji program vašeg Sunčanog sustava, no hrpa crtića na engleskom djeci vrtićke dobi i nije tako nešto strašno interesantna.Zato postoji jedna nesretna mica i jedan vragolasti miš koji uspiju porazbijati cijelu kuću bez da progovore ijednu riječ na opće oduševljenje cijele slineće populacije. I dan danas većina vas voli pogledati baš te vječite neprijatelje, a ne neke Batman ili Superman sapunice baš zato što je crtić jednostavan i zabavan. Ajde priznajte, jest da je miš jadan, mali, pošten te ni kriv ni dužan, ali koliko ste puta poželjeli da ga Tom već jednom mlatne po glavi i naplati sve svoje muke?
'JEDNOM DAVNO U DALEKOJ ZEMLJI...'
Nekada ste bajke slušali, sad ih vi pričate drugim ljudima (recimo profesorici da vam je pas pojeo zadaću ili kontroli u tramvaju da ste kartu dali jednom siromašnom mladiću jer vas je lijepo zamolio). Djevojčice su bile opčinjene Snjeguljicom, Pepeljugom i Palčicom dok su dječaci maštali o svojim viteškim junačkim djelima i lamatali štapovima. Bajke su jedan poseban dio književnosti jer su obavezan dio djetinjstva i u njemu zauzimaju snažan dio oblikovanja ličnosti i savjesti. Vještica je uvijek stara, crna i zla, heroina mlada, lijepa i 'duša od čovjeka', a princ zgodan, pametan i hrabar. Čar ovih priča je u tome što niti nakon ih čujete sto puta, ne gube svoju čaroliju. One će vas uvijek vratiti u dane bezbrižnosti i vjerovanja u dobro i nemoguće.
MICEK, PICEK, LJUBICA, BUBICA...
Izgleda da se roditeljima kad ugledaju to malo smežurano biće potpuno nesposobno za samostalan život (vaša malenkost jednom davno) jednostavno poremeti centar za komunikaciju i odjednom je cijeli svijet jedna velika umanjenica. Jede se juhica, peru se rukice, oblači se kaputić, šiša se kosica, leži se u krevetiću, a mala vrišteća spodoba (opet, vaša malenkost jednom davno) zove se svim imenima osim svojim. Tako ste vjerojatno i vi bili 'kršteni' mnogim nadimcima koji vas još uvijek prate. Posebno uporni znaju biti bake i djedovi koji ni nakon što dobijete vozačku ne odustaju od ideje da vas na ručak zovu sa 'Picek moj, bakica je spekla meseko'. U ovom slučaju je nemoguće pobjeći od prošlosti...
Mala djeca, posebno ona vrtićke dobi, često znaju biti dosadna i naporna, no treba se sjetiti da je to faza koju smo svi prošli. Ne trebate se sramiti ni potiskivati sve svoje provale i gluposti koje ste 'spremali' kad ste bili mali, jer djeca to rade, to im je u opisu posla. Jednom će vam i ovo razdoblje kroz koje sad kročite možda biti puno mrlja koje ćete htjeti zaboraviti, ali svemu tome ipak se treba prije svega dobro nasmijati.
Ljudi, nastojte ne zaboraviti na ono malo dijete što još uvijek čuči u vama. Kako godine prolaze i kako će vam se svijet činiti sve brutalniji, upravo će ono nositi ono vaše istinsko, nepokvareno 'ja'. by *nick
Post je objavljen 10.10.2005. u 03:10 sati.