Marketing
Tanka je granica
Nekako je normalno da se uz žicu aerodroma nađe i žica psihijatrijske ustanove. Evo jedne male pričice, a vi prosudite sami.
Logorovanje se odužilo nekoliko dana. Nervoza kod pilota, a i kod ostalih već dobiva primjetne oblike.
Zamislite, s one strane žice dečki igraju nogomet. Pada ideja: preskače se ograda. Trojica pilota uključuju se u igru s dečkima koji su na liječenju. Igra je, barem na kratko, izbrisala razliku između bolesti i zdravlja.
Vrijeme je ručka i bolničari prekidaju igru te šalju pacijente na ručak. Moji dečki normalno kreću put ograde.
"Kuda vas trojica?" "Znate... Mi smo piloti... tamo preko... Moramo na zadatak."
"Hajde, hajde svi smo mi kad treba piloti ili već nešto. Nego lijepo okrenite svoje nožice natrag, na ručak, pa u svoje sobe na odmor."
Ispričavam se onima koji se u ovome prepoznaju. Obećao sam deset godina čuvanja tajne. Prošlo je i dvadeset.
Kraj priče i nije toliko bitan. Hvalili su se kako je hrana bila bolja nego kod nas na aerodromu.
Interesantnije je slijedeće pitanje: je li ograda koja nas je dijelila čuvala nas od njih, ili...?
Koliko mi je poznato, sva trojica još uvijek lete i rade kao piloti. Jesu li se opametili? Nemam pojma. Znam samo da bih ja trenutno vrlo rado bio "tamo" samo da mogu ponovno letjeti.
Post je objavljen 13.10.2005. u 19:26 sati.