Loše je očekivati ideal. I kada nekoga imaš, shvatiš koliko truda i živaca moraš uložiti da bi cijela stvar funkcionirala. Onda se zapitaš - treba li mi sve ovo? No, zaboraviš na to u onim kratkim trenucima nježnosti... a kada oni prođu, onda opet iznova prebireš po vlastitim razmišljanjima je li sve to vrijedno truda.......... Da me ne bi krivo shvatili, nema ljepšeg osjećaja od ramena koje je uvijek uz tebe.Tako davno sam gledala ovaj film. I nisam tada shvaćala da ga živim. Da se može biti nekome tako blizu, a tako daleko. Zašto sa potpunim strancem možemo ono što ponekad ne možemo ni s najbližima? Zar je zaista tako teško naći srodnu dušu? Je. Teško je. Ali ne i neostvarivo. I tako izgubljena u ovome svijetu, lutam ulicama i tražim neki pogled, osmijeh. Srodnu dušu. Ne uvijek. Ponekad sam loše volje. A ima tih dana kada nije tako. Kada sam u svom ružičastom svijetu i gdje je sve super. I sasvim je u redu što svi živimo u svojim malim svijetovima. Samo takvih kao što je moj ima malo. A kada se takva dva svijeta sretnu, izgrade svemir, nešto bezvremensko i bez granica. Vječnu ljubav. Mislila sam da su ljudi isti. Više ili manje. Dobri. Iskreni. Ali, kvragu, koliko god vjere imala u njih - nisu. Nema veze, ja živim za one koji to jesu. Koji jutrom hrabro koračaju u svojim malim ružičastim svijetovima. I pjevaju. Na glas ili u sebi. Svejedno. I koji te pogledaju kao da ti vide dušu. Možda izgubljena, ali svakim novim jutrom(ako se ono u 12 sati može nazvati jutrom:) nalazim se sve više i više. I sve sam jača i jača. A time je i moj svijet sve ružičastiji! ...by nick...volim vas!! :)
Post je objavljen 09.10.2005. u 02:13 sati.