Kada ti je sve relativno, i kada misliš da te apsolutno ništa više ne može iznenaditi, na vrata ti pozvoni, a tko drugi nego draga susjeda...
Pa ovako...ne pričam sa starcima, ali to ne znači da je moj život stao...i priča kreće...
zvono se oglasilo na vratima...
Otvaram vrata, a na vratima ona...susjeda...
Postavlja ona meni pitanje :"jel ti tata doma?"
ja:"nije."
ona i dalje ulazi u kuću, bez da ju je netko pozvao...
i pita dalje :"a jel imaš telefon?"
pobogu, pa naravno da imam telefon, a ima i ona.. kaj je najžalosnije!!!
i opet ona :"a jel bi ja mogla telefonirat, bi zvala svoju kćer...?"
pogledam ju u čuđenju i mislim si...ono je...te, kaj je sad ovo...
i dalje ona ide u moju kuću...
ja njoj mrtva hlada,:"gle, nemrete telefonirat, telefon ne glasi na mene, a ni mojih nema doma..."
ona meni samouvjereno da bi njoj moj tata sigurno dal...
zamolim ja nju da ode...da nije otišla samoinicijativno brijem da bi je naglavačke izbacila...
i to vam je tak...čudni ljudi su ovdje...
Post je objavljen 08.10.2005. u 22:59 sati.