Sean Paul – nova runda kralja MTV Jamajke
Sean Paul se, nakon neočekivano duge pauze, pokušava vratiti na scenu u teškim danima za cenzurirani dancehall. Ima li njegov novi album 'The Trinity' dovoljno safta za prave fanove žanra ili je i Sean Paul posve prodao dušu MTV-ju i tinejdžerskim magazinima? Album je trebao biti vani ovo ljeto. No nije da kasni samo nekoliko mjeseci – obzirom na količinu uspjeha koju je Sean Paul postigao 2002. godine albumom ‘Dutty Rock’, kada je autentični dancehall uvelike zahvaljujući njemu postao pop bez previše odricanja i prilagodbe masovnom ukusu, očekivalo se da će brže-bolje pogurati snimanje novog materijala i utržiti još koju nulu na novonastaloj maniji.Baš kao, recimo, Dizzee Rascal, koji je u godinu dana izbacio dva albuma, svjestan da brzopotezni desant autentičnog britanskog undergrounda zvanog grime u mainstream neće trajati vječno.Grime je u međuvremenu sve češće počeo zvučati kao američki hip hop, a dancehall... S jedne ga je strane zadesila ista sudbina, no s druge ga je ubio nagli protu-val, pravi tsunami podignut od aktivista za ljudska prava koji su (posve razumljivo) u velikom dijelu opusa istaknutih dancehall njuški pronašli govor mržnje kakav je jednostavno nedopustiv za promociju na radiju i televiziji.Nije pomoglo ni to što je Sean Paul najmanje kriv za to, kao dobri klinac iz centra koji se nikad nije hvalio ispucavanjem rafala u glavu osoba drugačije spolne orijentacije, kao ni to što se po hrvatskim tinejdžerskim magazinima nalazio na vrhu liste najpoželjnijih mužjačkih popstarova godine, uz bok Rafi i drugim zvijezdama zaboravljene Storysupernove.
Klima za dancehall u 2003. jednostavno nije bila povoljna – Beenie Man više nije mogao nastupiti u Britaniji, Puma je raskinula ugovor s Elephant Manom i scena se vratila tamo odakle je otišla, jamajkanskoj ulici. Iako, nažalost, nije vratila i zvuk, pa je velika količina riddima u posljednjih godinu dana izgubila oštricu i uporno se pokušavala dodvoriti američkom hip hop/R&B mainstreamu.Što se, nažalost, sad, kada se situacija malo stišala, može reći i za poveći dio njegova neizostavnog, iako još ne znamo koliko uspješnog povratka.Za one koji su 2002. godinu proveli u Afganistanu, podsjetnik da je Sean Paul upravo tada konačno keširao trud koji ulaže još od 1996. godine, kada se prvi put ozbiljnije latio mikrofona u Kingstonu.Rođen kao Sean Paul Henriques 8. siječnja 1973, današnji kralj pop dancehalla bio je klinac iz ugledne obitelji St. Andrewa, odgajan od strane majke slikarice. Isticao se u sportskim aktivnostima, ne bi li kasnije postao i član nacionalnog vaterpolo tima!Obrazovan i načitan, mogao je birati koji god unosni uredski posao želi, ali ljubav prema dancehallu bila je jača – vježbao je svoje rime i svoj način tostanja po uzoru na velikog idola Super Cata, ne bi li se 1993. povezao s članovima poznatog benda Third World i stekao prve ozbiljnije kontakte za ulazak u biznis.Prvi singl ‘Baby Girl’ objavljuje 1996. godine, nakon čega slijedi čitav niz velikih jamajčanskih hitova kao što su ‘Nah Get No Bly (One More Try)’, ‘Deport Them’, ‘Excite Me’, ‘Infiltrate’ i ‘Hackle Mi’.No kada je 1999. s kolegom Mr. Vegasom i američkim reperom DMX-om snimio ‘Here Comes The Boom’, pjesmu za soundtrack hip hop filma ‘Belly’, otvorena su posve nova i puno veća vrata mogućnosti. Iste godine kroz njih je prošao trijumfalno s ‘Hot Gal Today’, svojim prvim top 10 hitom na Billboardovoj rap ljestvici, pa godinu dana kasnije nastupa na velikom hip hop festivalu Summer Jam u New Yorku.Dva nagrađivana i suludo dobro prodavana solo albuma kasnije, s naglaskom na ‘Dutty Rock’ i svima poznate hitove ‘Gimme The Light’, ‘Like Glue’, ‘Get Busy’, ‘I’m Still In Love With You’ (bez kojih nije bilo nijednog poštenog plesa na ljeto 2002. godine) i Sean Paul se vraća.‘Otada sam održao samo jedan novogodišnji koncert u Etiopiji. I onda sam se zatvorio u studio. Šest milijuna ljudi me prihvatilo – jednostavno sam morao biti siguran da će to učiniti ponovno’, kaže on danas, dodavši kako je svjestan kako je upravo postao sinonimom za dancehall. ‘Svi čekaju moj album. Osjećam pritisak’, požalio se koji mjesec prije objavljivanja.S takvim pritiskom i očekivanja su bila velika, no kakvi su rezultati?‘The Trinity’, nakon toliko čekanja, poliranja i surađivanja s najuglednijim jamajčanskim producentima, dolazi kao naklon ‘svetom trojstvu dancehalla, hip hopa i reggaea’. Iako je materijal oscilirajući i ne pretjerano loš, nikada ne doseže vatrenu, basom natopljenu zabavu prethodna dva uratka, prečesto svodeći recept na kenjkave i prenakićene synthove te u rezultatu ne pretjerano moćne ritmove, koji zvuče razvodnjeno i prilagođeno mainstream radiju.Ali opet, to najbolje ilustrira riddim scenu u posljednjih godinu dana dancehall krize.Nije bed to što je ‘The Trinity’, kako sam autor kaže, manje plesan i 'mračniji' album od prethodnog, nastao pod utjecajem ubojstva frenda i razmišljanjima o problemima u svijetu, već o tome što prečesto zvuči kao plesni album na koji se ne može plesati.Unatoč tome što ima puno pjesama koje su tragični višak (uključujući i ‘Connection’ s Nina Sky – dobra ideja, mlitava realizacija, ali garantira eksploziju na danceflooru), cjelina nije za baciti – najavni singl, još jedna oda pušenju cannabisa ‘We Be Burnin’ možda i nije slatkiš na koji se čekalo, ali ‘Ever Blazin’ je simpatični 80’s cheese, ‘Head To Toe’ dobra stara bomba, ‘Give It Up To Me’ jedan od onih hitova koje možete zviždati, ‘Straight Up’ desert za sve ovisnike o Coolie Danceu, ‘Yardie Bone’ s Wayneom Marshallom pravi je reggae dijamant, kao i odlična ‘Never Gonna Be The Same’.Neloš album, dakle, ali ‘neloš’ nije isto što i briljantan. A od Seana Paula ne očekujem išta manje od toga!
Post je objavljen 08.10.2005. u 18:38 sati.