Osvijestio sam se u isparevinama tekile. Fuj. Franjo je spavao kao zaklan na kauču zagrljen sa šeficom. U njenom stanu. Oboje su bili goli. Franjo majstore. Osjećao sam kao da se raspadam. Bol je zadirala u svaki dio mene. Dezintegracija. Rasap stanica. Razvodnjavanje. Osjećao sam se kao da se stapam s okolinom i fermentiram na kapljice. Užas. Piće škodi. Jebemu miša Franjo, ne valja pretjerivati. Nisam mogao razmišljati. Halucinirao sam. Upao sam u lijevak i iskapao se u veliku rijeku meni sličnih bezličnih lica. Robovska parada slobode. Proljevali smo se iz ulice u ulicu. Ispirali zidove mjesta kroz koja smo prolazili. Bujica je nezadrživo tekla. Euforija. Iskonska bestijalnost. Alkohol je kriv. Slijevali smo se u povorku iz svih pokrajnjih ulica. Razvodnjeni smo klizili nizvodno. Atmosfera je ključala i proključala. Pod velikim pritiskom smo došli na trg. Buka je jačala. Kao vihor isprekidan vulkanskim erupcijama. Franjo se za to vrijeme meškoljio na kauču i prduckao. Čuo sam huk zastrašujućeg vodopada i hipnotiziran sam se prepustio struji. Ukapljičio sam se. Franjo je naglo otvorio oči, izvukao se iz šefičinog zagrljaja, skočio s kauča i potrčao prema Veceju, no u tom trenu nisam mario za Franju. Pritisak je bio sve veći. Buka je postajala nepodnošljiva. Kabuuuum... Poletjeli smo. Udisao sam zrak punim plućima. Letio sam brzinom gravitacije slobodan kao albatros. Pljuuusss... Rasuo sam se kao kiša u tisuće kapljica na meke niti kašmirskog tepiha. Konačno slobodan...
O da, Franjo je opet imao proljev. Kao i uvijek nakon lokanja. A ja sam opušteno ležao među svojima u smeđoj lokvici na šefičinom tepihu u dnevnom boravku i sa širokim osmjehom na licu pušio cigaru. Šefica je vrištala.
Post je objavljen 07.10.2005. u 17:35 sati.