I sit and watch the junkies, the drunks, the pimps, the whores
Five green bottles sitting on the floor
I wish to christ, I wish to christ
That I had fifteen more
Ovi stihovi od poguesa me drmaju ravno u mozak. Mislim da sam jedina osoba koju poguesi totalno deprimiraju. Ali u onom neodoljivom smislu. Barem bi oni trebali biti vesela muzika stvorena za plesanje i pjevušenje, no kod mene postižu kontra efekt. Sva sam retardirana. I totalno sam opsjednuta pjesmom hell's ditch. Dnevna doza je 25 puta za redom ju čuti. Minimalno. Zašto se nisam rodila ranije..onda bi čula toliko grupa uživo koje sada nikada neću. Nije fer. Bezveze.
Mi smo totalno ograničena i neslobodna bića. Ne biramo mjesto rođenja, obitelj, vrijeme, ništa! Sve dobijemo. Mene su ubacili u jednu slijepu ulicu u dubravi u prepunu kuću, izmislili mi ime, uvalili me mami i tati i ostavili me da se koprcam u tome kako znam i umijem. Nema pitanja, a odgovora još manje. Zaboravili su mi u paket staviti uputstva. Dakle ja sam proizvod s greškom. Kvarovi se javljaju svako malo, a nitko ih ne popravlja. Tonem u sve veći kurac. S lutkama na koncima barem netko upravlja. One ne moraju misliti šupljom glavom, samo vise u zraku i to je ubiti sve što moraju raditi. Ma daj.
Meni se eto baš danas ne da ni prstom maknuti. Ne da mi se misliti, truditi, jesti. Baš želim biti kučka koju svi mrze. Tako da se u potpunosti mogu osjećati kao govno. To mi je neki puta potrebno. Kao što trebam dozu ljubavi, treba mi i doza mržnje. Važna je ravnoteža. A ideju onog jada koji me hitio u ovaj svemir ću sjebati. Jer mogu što hoću. Zapravo mu je to bio najbolji zajeb do sada. Bez uputstva mogu biti bitch kad želim. I predozirat ću se poguesima. Slinim.
Post je objavljen 07.10.2005. u 11:43 sati.