...pa da i ja malo kažem dvije-tri čiste o dotičnoj temi.
Dosta se prašine diže u zadnjih nekoliko dana oko Iskoraka, ove nove tzv. Gay oporbe, akcije senzibiliziranja javnosti simboličnim comming outom i što sve ne... nisam došao tu pripovijedati i srati o tome tko je tu u pravu, a tko nije, čije su akcije produktivne, a čije kontraproduktivne i sve to. Ne mogu reći da me ne zanimaju postupci obje udruge što se tiče gay aktivizma, no nisam došao odvje govoriti o "za" i "protiv" jednih i drugih. Želio bih reći nešto više o samom odnosu javnosti prema homoseksualnim osobama, te odnosu homoseksualnih osoba prema javnosti.
Čitao sam malo komentare sa naslovne strane blog.hr-a. Nije da su loši, no isto tako nije da su dobri. Osobno, nikad se nisam bavio ikakvom vrstom aktivizma ili bilo čega sličnoga. Čisto zato što ne smatram da me moja seksualna orijentacija određuje kao osobu. Jedino što ona određuje je koji spol me privlači, točka. Osoba sam, ista kao što sam bio i prije, imao sam djevojku, no činjenica je ta da me iste nikad nisu privlačile za išta više od običnog prijateljskog odnosa. Prošao sam 4 godine preispitivanja samog sebe u periodu puberteta, 4 razreda Srednje škole, koje nije bilo niti najmanje ugodno prolaziti. Ne zato što sam bio maltretiran da sam gay, upravo suprotno, nikad nisam bio maltretiran u vezi toga. Ono što je predstavljalo problem u cijeloj toj situaciji je bila činjenica da se nisam mogao pomiriti sa samim sobom. Odgajan kao kršćanin, smatrao sam da je to neprirodno, protiv Boga, da sam bolestan i što sve ne... Čak sam neko vrijeme pokušavao sam sebe uvjeriti da je to samo faza koju valjda prolazi većina dječaka u mojim godinama. Bio sam povučen, izolirao se od svih. Ni sam ne znam što se u meni promijenilo i kako naglo. Koliko se sjećam bilo je to jednog dana na kavi sa ekipom sa starog faksa. Došla je frendica i pričala kako je bila sa najboljim frendom vani i kako si je našao dečka. Ta njena izjava me gotovo pokosila. Nisam ni sam znao kako ili zašto, može biti da ni danas ne znam, ali eto, kap koja je prelila čašu. Izgleda da mi je trebalo samo to da znam da postoje ljudi isti kao i ja. Još k tome kada sam vidio da ih prijatelji prihvaćaju kao takve... to je bila svojevrsna prekretnica.
No to je bio i jedan velik izvor problema.
Zašto ovo pišem... evo polako dolazim do bita svega... ali prvo malo moram o svojoj situaciji, ovo ipak pišem sa subjektivnog stajališta...
Život homoseksualca u Zagrebu, pa dobro, da budem iskren i ne mogu se previše požaliti. Okolina je mnogo tolerantnija od ostatka Hrvatske, barem pretpostavljam. No svejedno... velika (jako velika) većina ljudi je na neki način prisiljena voditi život u laži. Ne vjerujem da itko od roditelja želi čuti da im je djete homoseksualno. I mogu to shvatiti s obzirom na njihov odgoj, osim toga većina naših roditelja jednog dana žele unuke. E sad još ako je homoseksualno dijete jedino dijete u tom braku (poput mene) pritisak bude još teži. I tako se počinjš navikavati na laž. Roditelji koji stalno nešto propitkuju, ispituju, pa ako su malo posesivniji prema djetetu i projveravaju... a većina djece i dalje vježba laži i prevare. Kad-tad ćemo zajebat, zar ne? Ali o tome ćemo onda brinuti, za sada možemo biti samo što oprezniji. No u redu, ovo pišem isključivo sa vlastitog stajališta. Nisu svačiji starci izišli iz laboratorija u kojem su pokušali klonirati Hitlera... Tako i sam imam sreću da mi je otac liberalna osoba u nekim stajalištima (da, znam, obično je to uloga majke), dok je majka izrazito konzervativna, neobrazovana i zatucana. No kao što sam već rekao, niti jednom roditelju nije svejedno kada mu dijete prizna svoju homoseksualnost, a ruku na srce, taj čin comming out-a je vrlo bitan ukoliko ste primorani živjeti sa roditeljima, a istovremeno živjeti i svoj život, kostantno laganje i muljanje dosta često odvede čovjeka na tanak led, pa i na granice gadnih depresija. Ne želimo živjeti u laži, tko želi? No opet mnogi nemaju snage boriti se protiv svih.
Sve kreće od odgoja... ja bih još nadodao da sve kreće i od obrazovanja. Malo sam doduše skrenuo sa biti ovog teksta i rastegnuo sve na dugačko i na široko...
Prva stvar koju sam želio naglasiti je ta da skrivanje i strah od obitelji i odbacivanja; strah od javnosti (i svih opasnosti koje homoseksualnu osobu u državi poput ove mogu zateći u javnosti) ima tendenciju psihički jako negativno djelovati na čovjeka. Svako sa iole prosječnom inteligencijom bi to trebao znati.
E sada... daljnji tekst se odnosi na mnoge komentare o homoseksualnim osobama koje sam čuo/vidio/čitao odasvud. Iskorak sada organizira akciju simboličnog comming outa i nisam ovo počeo pisati da bih ikoga ili išta hvalio ili blatio. Da budem iskren neko mišljenje o toj akciji niti nemam jer mislim da su ljudi sasvim svjesni toga da homoseksualne osobe postoje. No odnos javnosti prema homoseksualcima te obrazovanje i odgoj usađen u ljude je problem. I ne, ne kanim se sada uplesti u trakavice u Crkvi i svemu tome, mislim da dotična ustanova sasvim dobro sama sebe potkopava sa vlastitim skandalima.
Svejedno, nisu mi jasne mnoge stvari. Činjenica je da medicina i psihologija već preko 35 godina homoseksualnost NE svrstavaju u poremećaje ili bolesti, već je smatraju sasvim (ja sam ipak laik, pa ćete mi oprostiti što ću se ovako banalno izraziti...) normalnom. No na stranu istraživanja svjestkih stručnjaka... naš cijenjeni dr. Gruden i dalje tvrdi da je homoseksualnost bolest i da ju on može izliječiti (navodno su zbog tih istih pokušaja njegovog liječenja homoseksualnosti neki ljudi stacionirani u Vrapču ili nekoj sličnoj ustanovi), pa se iste tvrdnje ponavljaju u vladi, na ulici... Zar samo oni koji su diskriminirani vide apsurdnost te situacije?
Nadalje, homoseksualnost (suprotno mnogim mišljenjima) NIJE nešto što su pojedinci izabrali. Osobno, ta tvrdnja mi je urnebesna... ajde neka mi molim vas netko objasni, zašto bi netko u državici poput Hrvatske svjesno odabrao biti homoseksualan? Je li to smiješno ikome osim meni? I ne, ne možete mi govoriti da je to bolest... dotična tvrdnja je pobijena gore u tekstu.
U redu, nije sve tako crno. Ima ljudi koji tvrde da nemaju ništa protiv homoseksualaca. Samo nas te divne duše koje nas objeručke prihvaćaju u isto vrijeme ne žele gledati na ulicama. Što radimo u vlastita četiri zida ih ne zanima, ali ne da to pred svima pokazujemo...
LICEMJERI!!!
Dakle prvo da ponovimo naučeno gradivo... homoseksualnost nije (ponavljam još jednom za svaki slučaj - NIJE) bolest... dakle samim time nije ni zarazna, što znači da nitko od vaše obitelji ili prijatelja neće postati homoseksualan ako na ulici vidi dva dečka ili dvije cure kako se drže za ruke, ili (ne daj Bože) ljube, ukoliko i sam/a već nema takvih skolnosti.
E sada... da obrazložim zašto sam dotične nazvao licmejerima. Jednostavno... da li je itko pomislio kako homoseksualcima NIJE cilj pokazivati i hvaliti se javno svojom seksualnošću??? Ili samo ja tako mislim??? Evo ponovno sa osobnog stajališta... U redu, ne želite gledati homoseksualce kako javno iskazuju emocije ili intimne trenutke poput običnog bezazlenog držanja za ruke. U redu, no s druge strane, zašto sam onda ja prisiljen gledati stotine i stotine heteroseksualnih parova kako na običnim kavama jedni drugima jezicima šamaraju krajnike, ispiru želudac i tako to? Već smo utvrdili da homoseksualnost nije stvar osobnog odabira, da nije bolest i da samim time nije zarazna (ponavljanje je majka mudrosti, ne?) i zašto bi se onda morali skrivati i bježati u već spomenuta "vlastita 4 zida"? I što je uopće sa onima koji nemaju vlastita 4 zida? Meni kao homoseksualcu nije cilj doć na trg i derati se "Ja sam peder!!!" tako da me svi čuju, no da li je ikome palo na pamet (i sad govorim o sebi, iako se tiče svake homoseksualne osobe) da npr. dok šećem gradom sa dečkom i pričamo imam potrebu uhvatiti ga za ruku, zagrliti, poljubiti? I to ne potrebe radi, već zbog cjelokupnog spektra emocija koje osjeća normalno ljudsko biće, bile one ljubav, podrška, utjeha, ili požuda. I da to mogu napraviti bez straha da će mi doć neki navijač i ić mi prodavat ciglu (a i ciglu će mi prodavat ako imam sreće, u protivnom će mi cigla jednostavno doletit u glavu), a da i ne spominjem da dotični već ima preko stotinjak prijava u policiji radi raznih djela... no nije bitno, ja sam bolesna pederčina i ja sam problem u ovoj državi, a ne dotični mediokriteti koji okolo tuku, pljačkaju, siluju, razbijaju, pa čak i ubijaju... dok u isto vrijeme Goli otok zjapi prazan...
Nadalje... ne mogu da se ipak ne dotaknem majčice Crkve iako ju svim silama nastojim izbjeći... govori se o padu morala??? Molit ću lijepo, o kakvom padu morala?! Tko tu kome maže oči... u novinama izlaze članci kako se djevojčice prostituiraju već pred kraj Osnovne škole, svako malo se desi neki razvod braka zbog preljuba, svako malo je neka djevojka silovana, ljudi se okolo tuku, pljačkaju, ubijaju... zar su za takav pad morala krivi homoseksualci? To je, dragi moji, bježanje od problema! Da, muževi će varat žene, djevojke će se i dalje prostituirati, silovat će ih, ljudi će se i dalje tuć, klat i pljačkati, no bitno je da će nam prizor homoseksualnog para srušiti moral do krajnjih granica, ajme odmah ode cijela država u tri pičke materine... ne dao Bog. Apsurdne situacije se redaju jedna za drugom... gušimo se već pomalo u apsurdima, zar ne?
O da... još nešto... zaboravio sam spomenuti i pedofilske skandale koji nam ponajprije potresaju cijenjenu Crkvu koja se jadna tako bori za opstanak morala u ovoj napaćenoj amoralnoj zemlji. I da... još jedna glupost... izjednačavanje pedofilije i homoseksualnosti. To NISU (opet da ponovim... NISU) iste stvari. Zapravo... razlika je vvvvvrlo jednostavna... evo ja ću je pojednostavniti do krajnjih granica...
Homoseksualac = osoba koju privlače osobe istog spola.
Pedofil = osoba koju privlače djeca (dakle pedofila ima i homoseksualnih i heteroseksualnih i biseksualnih)... u Hrvatskoj je, ako se ne varam, gornja dobna granica spomenute "djece" 14 godina, a seksualni odnos sa maloljetnom osobom se smatra krivičnim djelom... iako navodno postoje mnoge rupe u zakonu (ali ozbiljno... da li vas to čudi?).
Dakle, mogli bi ponoviti još jednom... iako već lagano gubim snagu jer su 2 ujutro... no svejedno, u natuknicama... kratko i jasno:
- homoseksualnost nije bolest
- homoseksualnost nije nenormalna
- homoseksualnost nije zarazna
- homoseksualnost neće uzrokovati nikakav pad morala, niti je predskazanje apokalipse
- homoseksualci su normalne osobe kao i svi drugi ljudi, jedina razlika je što ih privlači isti spol
- homoseksualci nisu pedofili (iako ima pedofila sa homoseksualnim sklonostima)
- homoseksualci također imaju osjećaje i željeli bi ih bez straha javno podijeliti sa svojim voljenima
Dakle, ako nekome nešto nije jasno iz ovog teksta ili ako se s nečime ne slaže, neka slobodno ostavi komentar pa ćemo popričati, prodiskutirati i nadam se pronaći zajednički jezik i razumijevanje jedni prema drugima.
I da... zašto sam uopće ovo pisao. Uistinu nemam pojma. Malo mi je digla tlak raspravica između Iskoraka i Gay oporbe, svađe na gay.hr forumu... možda sam jednostavno dobio potrebu sam pokušati barem malo pojasniti javnosti neke stvari o ovoj temi, nadam se da će doprijeti barem do nekih...
Post je objavljen 07.10.2005. u 02:06 sati.