Danas smo lik (Ribazelje) i ja službeno putovali u Zagreb, krvavo smo radili i ogladnili. Baš smo prije cca. desetak dana čitali blog nekog tipa koji je izbacio recenzije svih mjesta gdje se jedu ćevapi u metropoli, a kako smo mi pomodni, slijepo slijedimo trendove, kupujemo Bravo, slušamo Dj. Bobu, pijemo samo male pivice, želimo biti in, nemamo svoje "ja" i jako smo labilni (nevjerojatnom lakoćom se damo nagovorit na rundu) uputili smo se u nama obližnju pečenjarnicu koja visoko kotira kod dotičnog autora bloga na "poslovni ručak" s našim kolegom s posla i mladom damom, također iz naše firme. I maznemo ih ko krmača masnu vreću (ćevape mislim, ne kolegu i mladu damu). Dobrim svinjama je svaki napoj dobar, kažu stari Slaveni, naši pametni preci zbog kojih smo ovako pametni i mudri. Mi se ne bavimo opisima ćevapa nego konobarica, sjetili smo se da njih još nitko nije ni spomenuo, pa zar zaboravljate da su ljudski resursi naše najveće blago! A naša je bila u stilu "Ozrenka daj nam dvije pive i reci, Boga ti, muzici malo tiše". Ne ne, ne opisujem vanjski izgled nego pristup poslu, brzinu, uslužnost, osebujnost, ljubaznost, točnost. Naškrabao bi ja i nešto o izgledu, ali ne da mi se zajebavat s ovim nevladinim udrugama za zaštitu svega i svačega, da mi se još javi neka iz Kontre ili kakav turoperator iz Iskoraka pa me proglasi šovinistom, primitivcem, ma kakvi, ne dolazi u obzir. Mislim da sam danas prvi put nakon 15 godina nakon ćevapa popio Coca colu umjesto hladnog Ožujanera, jebi ga, ipak je službeni auto u pitanju, a i posao. Sponzora nema, gazda nije htio reklamu u zamjenu za 153 kune koliko smo platili dvoje velike ćevape, jedne šiš, jedne male, 2 piva i 2 sokića.
Post je objavljen 06.10.2005. u 18:52 sati.