Da bih u istinu osjetila tebe, u istinu vidjela ono sto jesi, ne uspijevam koristiti samo razum...
to je nedovoljno, povrsno, ograniceno, blijedo...Pokusavam te osjetiti svime sto nosim u sebi.
Zato te promatram u dodiru... u oprezu usana dok polako prinosis salicu tople kave...
u hirovitim prstima sto ukrocuju nestasni pramen... u laganom stisku ruke, trncima utkanom
pozdravu na mom dlanu... Zato te slijedim u ocima kojima zamisljeno zuris kroz prozor...
cijim sjajem ocrtavas smijesak... cijom njeznoscu razapinjes mene... cijim skretanjem sapuces o
nesigurnosti... u sebe, u mene, u nas... Zato te slusam dok plaho dises... dok u plamen vices iza
rumenog vela... dok tisinu razbijas melodijom smijeha...dok ispisujes sebe, oko mene, kroz mene,
u meni... I zato te ceznem... zato te zudim... zato te snivam... zato te u sebi imam sve vise i vise...
i ne postoji nacin da to vise sprijecim... ne postoji nacin da zatvorim sebe pred tobom...
...ne postoji nacin da te ne zavolim.
Post je objavljen 06.10.2005. u 23:13 sati.