Štatijaznam, fala lijepa na inspiraciji... :)
Citiram: "Ej, Tinka, istina da ti je blog prava senzacija.... Samo, ajde mi odgovori iskreno: ti si puna para? Stalno nekamo ideš? Nešto kupuješ? Mislim da nije baš jeftino cijelo ljeto putovat kao i ti - činiš mi se pomalo razmaženom... Nikad nisi pomislila kako je nekim ljudima koji npr. ne mogu otići na neki koncert jer jednostavno nemaju štatijaznam xy kn za prijevoz+kartu??! Ajde, baš me zanima što ćeš odgovorit... Tvoj se život čini totalno lagodnim, zato ti vjerujem mnogi zavide, baš kao i ja... Bez ljutnje... pozdrav (štatijaznam 04.10.2005. 22:01)
@štatijaznam-> Odgovorit ću ti iskreno... Ajd ovako; klikni 5 puta na strelicu od kalendara, da dođeš do mjeseca svibnja, i tamo pročitaj post : " Kakvo sam ja razmaženo derište BILA... " ... Možda će ti neke stvari biti malo jasnije... Nisam puna para, al isto tako i nije baš da jedva spajamo kraj sa krajem... U životu si moraš odrediti prioritete... Neki troše pare na robu s potpisom, putovanja po inozemstvu, ljetovanja na egzotičnim mjestima, skijanja na elitnim svjetskim skijalištima, skupe aute, brze motore, velike jahte, fensi mobitele, I - podove i štatijaznam... Mamice i tatice im sve kupuju, a oni su nezasitni... Zašto? Zato jer su ljudi jednostavno takvi... Nikad im nije dosta... Al šta sad? Pa ako imaju para, nek kupuju... Njihova stvar...
Ja, falabogu, shvatila da ne možeš uvijek dobit sve što želiš, i nisam više razmažena.... iako priznajem da sam kao klinka bila, i to dosta... Prije sam bez beda davala i po 600 - 700 kn za glupe majičice, a uvijek sam imala dovoljno robe... Danas ću rađe obući neku noninu pregaču ili maminu " čobansku" ( kako ja to zovem ) haljinicu iz njenih mladih dana, a te pare potrošit na nešto pametnije... nemoj krivo shvatit, ne vrti se sve oko robe, uzimam je samo kao pimjer... Po mojem skromnom razmišljanju, bilo bi razmaženo od mene da svako malo kad je neki koncert beknem starcima: " Ej, ja bi išla tu i tu... dajte mi 300 kn za kartu i prijevoz... " ... Ali nije tako... Ja sam sve te pare, s kojima sam lumpala cijelo ljeto, sama zaradila... Dobro, ne baš totalno sve, al ok... imam 18 godina, i mislim da ipak još uvijek ne trebam biti skroz financijski neovisna o roditeljima...
A što se tiče ljudi koji ne mogu po koncertima jer nemaju dovoljno para za to.... njih mi je žao... ali što ja tu mogu napraviti?!? Ajde, razmisli malo koliko ima siromašnijih ljudi od tebe... Razmisli koliko ima onih koji ne da nemaju za koncerte, nego nemaju ni za jesti i piti.... Nemaju ni krov nad glavom... A ima puno takvih... Vjerujem da si im i ti puno puta htio ( ajd, pretpostavimo da si muškog roda ) pomoći... i molim te, ako si smislio neki način za to... Javi mi...
Al činjenica je da ( ajd, pretpostavljam i da si mi neki kao vršnjak ) (( kfragu i anonimni ljudi, predstavite se, pa neću morat niš pretpostavljat :) )) mi u ovim godinama u kojima jesmo, ne možemo ( skoro ) ništa napravit... Ne možemo promijeniti svijet... Naravno, pričam o nekim većim razmjerima... Jednostavno, još nismo sposobni za išta od toga... Zato se i školujemo, upijamo znanja, skupljamo iskustva... Jednog dana možda nešto i uspijemo poboljšati... Možda... Jer tko zna... Ljudi su čudna vrsta... Čim se dokopaju moći i vlasti, sve se preokreće... Zašto bi se trudili oko siromašnih i jadnih, kada je nama dobro....
Ma... Danas smo poslije faxa Iva, Mia i ja sjedile na kavi i raspravljale o svemu tome... Kaos u našim mladim glavama... Možda nam se stvari i iskristaliziraju ubrzo... Bilo bi lijepo... Ovako stalno nešto želiš napravit, poboljšat, promijenit... i onda te ošamari pljuska realnosti i skužiš da si tako malen... tako bespomoćan... Pa kfragu, užasno je teško promijenit i samog sebe... Okolinu i ljude u čijem okruženju živiš... a kamoli pokrenut nešto na bolje u ovoj našoj ogromnoj zbrci na kugli zemaljskoj... Divim se i poštujem one koji žive u uvjerenju da je to stvarno moguće... Ja sam, recimo, okružena ljudima koji me svako malo prizemljuju, i čim ja progovorim o mijenjaju svijeta i sličnim stvarima, krene ona spika: " Jao, kad ćeš više izaći iz tog puberteta.... " ... eto, ne znam, ne znam... Malo sam skrenula s teme, al šta sad... e, da... Kad smo već kod mijenjanja svijeta, razvila se fina raspravica na gestbuku od Pasa, pa pogledajte ako vas zanima...
Što se tiče: " Zato ti, vjerujem, mnogi zavide, baš kao i ja... " .... A čuj... Ljubomora je odvratan osjećaj, koji je nažalost vrlo često prisutan kod većine ljudi... Al jednostavno se moraš prisiliti da je potisneš.... ( bahah, osjećam se kao neki psiholog :) )... Pa uvijek će biti onih pametnijih, onih ljepših, onih sposobnijih, onih bogatijih... Al baš to ti daje poticaj da napraviš nešto što će te dovesti u poziciju s koje ćeš im moći konkurirati... Samim time poboljšati sebe, i riješit se ljubomore.... Ja sam npr. u osnovnoj bila poprilično ljubomorna klinka... Strašno nešto kad se sjetim koliko sam živaca potrošila i stvari uprskala baš zbog toga... Već sam to spomenula... Odrediš si prioritete... Ubodeš neki poslić, zaradiš svoje pare... i onda radiš što god ti srce poželi s njima... Kupiš si Max&Co cipelice za milju ipo kn ( po zadnjoj preporuci Cosmo mode ), ili ideš po koncertima sa frendovima ( i prestaneš biti ljubomoran na one koji to već rade )... eto... :)
E, još da se samo osvrnem na ono: " Tvoj se život čini totalno lagodnim... " ... Da, čini se... Al nije sve tako divno i krasno... Pa kao da sam ja uvijek nasmijana i vesela i skakućem i sve mi je super, zakon, veselo i simpatično... Ruže cvjetaju i vlada totalna pozitiva... I ja imam svakakvih problema, nerviram se oko gluposti, svađam sa starcima, razočaravam u prijateljima, deprimiram kad dođem do nekih zaključaka.... Al ne pišem o tome na internetu, jer nemam potrebe opterećivat nepoznate ljude vlastitim problemima... Kao da ih nemaju i sami dovoljno... A isto tako mislim da se takve stvari povjeravaju bližim frendovima koji će te stvarno poslušati i probati ti dati neki iskren savjet...
Eto, nadam se da si zadovoljan sa odgovorom... da, da... Potrudila sam se :) A sad, ajmo nešto konkretno...




