Često sam u nekom svom dalekom svemiru.nekad uopce ni ne razmisljam,zagledam se u nevidljivu sliku savrsenstva i uzivam.u tom trenutku ne zelim da me ometaju.danas sam isla putem sa mislima u nekoj dalekoj zemlji.jednostavno sam hodala,nisam imala pojma đe idem,na koju lokaciju trebam stic.u stvarnost me vratio pozdrav jednog prijatelja..pogledam se u prozor auta i vidim glupavi smjesak koji sam nosila.bilo mi je smijesno gledati zagonetna lica,no ipak prozirna,koja su odavala unutarnji izraz onih ljudi,koji se nalaze u nekoj nerazjašnjivoj tjeskobi.sama pomisao na bezazlenost i spontanost tih ljudi koji su se kretali oko mene sve vise i vise me tjerala na smijeh.tek kad sam shvatila njihovu naivnost i vidila cudne poglede upucene meni jednostavno sam se htjela nasmijati glasno,da me svi cuju i pocnu se smijati samnom!..i tako se ja pocela histericno smijati,nakon nekoliko trenutaka pridružilo mi se desetak potpuno nepoznatih ljudi.ispunila me neka toplina.osijecala sam neku posebnu povezanost sa tim misticnim ljudima,koji su ocito znali sto znaci BITI U SVOM SVIJETU!odjednom se neki glasić u mojoj glavi sjetio šapnuti mi da kasnim.pa da!krenula sam u lazerete! i tako ja pozdravim te ljude i recem im:nemojte cekati da budete sretni da bi se smijali,mahnem i nastavim svojim putem...stvarno se cudim kako svijet moze djelovati na mene,cak i onaj koji sam sama izgradila,koji skoro nitko ne razumije...sitnice me cine sretnom,ali NIJE ISTINA,DA SU NAJLJEPSE STVARI U ZIVOTU BESPLATNE;NAPROTIV,ONE SU PROKLETO SKUPE...
~Zoom~
Post je objavljen 05.10.2005. u 18:25 sati.