Pregled posta

R.I.P. KURT COBAIN

Eto, opet mene uhvatila jebena Cobain faza. Šta se možem jednostavno hvata me svakih par mjeseci. Zadnji put je bilo ne znam kada i jednostavno je došlo vrijeme da dođe ponovo. Jednostavno sam opet tako tužna i plčem, stalno. Koja sam ja budala!!!! Onako istinski nisam normalna. Ne znam otkud mi svih ovih godina uopće inspiracije da plačem na to!!!!!! Ali svaki put kad ga vidim na TV-u plačem. Svaki put kada čitam nešta o njemu. Svaki put. Plakala sam zbog njega i u jebenom centru Londona, sam niko nije skužio budući da sam na vrijeme stavila naočale. SVAKI JEBENI PUT!!!! I to tako mrzim kod sebe. Onako, baš užasno. To baš onako ne podnosim, a ne mogu se ne rasplakat. Jednostavno je to onak neka glupost u meni koja me tjera da se rasplačem svaki put kada ga vidim... Dobro, osim na posterima jer onda bi plakala cijelo vrijeme. Ali od jučer sam ubog toga tako tužna, dugo nisam bila tako tužna zbog te jebene gluposti!!!! Isuse, ja sam na rubu ludila. Već stvarno mislim da nisam normalna. Vjerojatno ni nisam i možda je vrijeme da posjetim psihijatra. Ne znam, tako sam cendrava i to kod sebe mrzim. Kao i kada sam dobila Kosu Anđela pa danima nisam izlazila iz sobe osim u školu i na WC. A pročitala sam je isti dan kada sam je dobila. I onda 100 puta ispočetka i tako u krug. I svaki put sam na kraju knjige bila u jebenoj lokvi suza. Zbog čega?! Zbog jedne obične svinje koja nas je sve ostavila i osigurala si je svoj mir! Stvarno nisam normalna. Ni ja, a ni niko drugi ko plače na te stvari. I poludit ću još više ako to uskoro ne prestane. Jer toliko si s tim idem na živce da bi se najrađe ubila kada sam takva. I to ne zato da budem s Kurtom, nego zato što sam takva budala pa plačem zbog smrti jedne najobičnije mušle svinje. Dobro, nije bio svinja. A možda i je. Ipak ostavio nas je sve da se jebemo sami. I ne znam. On mi je neki duhovni prijatelj. Osoba koju nikada nisam i neću upoznati, a volim ga kao da sam cijeli život provela s njim i kao da je bio dobar prema meni. Ludo je to... Ta ljubav, ako se to može nazvati ljubavi. To je više neko ludilo u mojoj glavi zato što u mojoj ludoj glavi on je neka vrsta idealnog muškarca za mene. I po ponašanju, a kada je imao onu pink kosu i po izgledu. Jednostavno se čini savršenim. Dobro, skoro savršenim. A ja sam ta koja nije normalna zato što ga voli i što PLAČEM zbog njega. Ne znam, mislim da ne postoje riječi kojima mogu izraziti to šta ja osjećam. Koliko se mrzim zbog tog plakanja i koliko mi je žeo što ga nema. I ljutim se na njega zato što je bio obuična šupčina koja nije mogla podnjeti teret života i što je bio preslab da se nosi s tim svim. I bio je nestabilan. I da, mogu reći da je bio svinja. Nije mislio ni na svoju ženu ni na svoju kćer. A nije mislio i na ostale ljude koji su ga voljeli. Bio je jednostavno užasno sebičan. Sebični mali plavi gad. A ja sam budala. I eto, mislim da ću biti budala još godinama. Sve dok se ne ubijem zbog tog kolika sam budala. Za mnom bar niko ne bi plakao. I ne znam, zaista ne znam kako prestati s tim sranjima. Mjesecima sam bila relativno normalna i suzdržana što se tog tiče. A sad su čak i jebenom razredu to primjetili. Kada su me ljepo natjerali da izlažem lektiru. Mislim pristala sam na to jer sam znala da je to jedina šansa da dobijem 5 iz hrvatskog. I došla sam pred razred, mislila sam da ću propast u zemlju i morala sam onda pričati o Kurtu, njegovoj smrti i svemu tomu. I još čitati pjesmu. I onda se to profesorici svidjelo (a čitala sam Rape Me) i morala sam još čitati djelove nekih pjesama. I bila sam na rubu ludila. Cijeli razred je gledao u mene i slušao koje sam ja gluposti pričala, a bila sam na rubu plača - što zbog toga koliko sam bila očajna, a šta zbog toga što sam pričala o Kurtu. I šta je najgore neki su to primjetili. I poslje su mi rekli da je dobro i da su sam čekali da počnem plakati. To je bilo u peta. A Kurt me uhvatio pnako baš potpuno jučer. Ali moram izdržati. Ne smijem opet početi onako opsesivno slušati Nirvanu i ne smijem opet početi cijele dane gekdati one kazete s dokumentarcima i DVD-ove. Jednostavno ne smijem jer onda se osjećam još gore. A na neki način i bolje. Eto, Nirvanu nisam slušala otkada je škola počela (dobro gledala sam one DVD-ove i na jednom od njih je pokazao kurac). I sada kao da je došlo vrijeme da ih opet slušam do iznemoglosti. Da cijele dane samo ležim na podu sobe i slušam In Utero. Ali mislim da neću to napraviti. Jer onda se osjećam loše. I fizički i psihički. Moram jednostavno živjeti. I odbaciti tu jebenu tugu zbog toga što je on mrtav. A ne mogu to napraviti kada ga jednostavno volim. Onako, baš ga totalno volim. Ali ne kao da sam zaljubljena u njega. ovlim ga kao osobu, mada je bio muška svinja. I žao mi je što više ne postoji i što nije napisao još pjesama. I još albuma. Ne znam ništa, tupa sam. Samo znam da sam totalna budala. Stvarno, ako nastavim ovako ne znam šta ću sama sa sobom. A ne mogu si pomoći. Ni ne želim ga prestati voljeti ni ne želim prestat voljeti Nirvanu ni ništa. Samo želim prestat biti tako cendrava i glupa i želim prestati plakat na svaku jebenu glupost veznau uz njega. Ma ima li uopće ovo pisanje ikakvog smisla?! Ma nema, ali tako sam nekoko - haufjdsgsčad. Ne znam. Ali trenutno sam tužna zbog toga što ga nema i znam kako se Courtney osjećala dok se valjala u njegovoj krvi... I gdje je on sada? Da li je uopće negdje? I najviše me zanim jel pati zbog toga što se ubio? Neznam, nadam se da pati. Ipak on je ostavio nas da se jebemo sami... I to mu ne mogu oprostiti. Ma, ne shvaćajte ovo ozbiljno, ja sam ipak samo jedna treutno zaluđena budala koja bi trebala otići na psihijatriju.

Neke moje najdraže slike:

1993.




















1991.

E, čak i Matija kaže da na ovoj slici izgleda fenomenalno:










Ne da mi se stavljat više slika, nemam volje za to, a i teško se snalazim u slikama. Imam ih previše, a žao mi je brisati.

Post je objavljen 05.10.2005. u 16:52 sati.