U razgovorima s prijateljima koji se upravo nalaze na kraljevskom putu prema zrelosti i odraslosti, točnije, prema pravoj spoznaji životne oporosti iz koje tobože nema izlaza, uvijek se u sebi pitam, što bi bilo zgodno pokloniti im. Knjigu koja bi im barem privremeno prenijela neki virus entuzijazma? Neki antikoenovski cd? Ne, jer ono što ih na tom kraljevskom putu vuče naprijed nisu loše knjige ili glazba, nego nedostatak ljudi koji u životu preferiraju stranputice najrazličitijih naivnosti. Poput stranputice povjerenja u svijet, na primjer, koje nipošto ne mora ležati na teološkim osnovama. Ako smo samo jednom u životu vlastim naporom uspjeli ostvariti nešto što smo željeli, to povjerenje se ne mora roditi iz teološkog logičkog bezdana, nego doslovno ex nihilo, ni iz čega.
Ono što se dogodilo jednom, uvijek je moguće. No, između tog 1X i beskonačno treba postaviti užitak emancipacije. Provjeriti na što više područja svoje sposobnosti, dokazati svoju intelektualnu jednakost s 'najvećima', a emocionalnu profinjenost s najlucidnijima. Na kraju, dobrobit vlastite emancipacije ne uživate samo vi, nego i svi oni oko vas koje biste mogli zaraziti.
Post je objavljen 05.10.2005. u 12:02 sati.