Vlak se zaustavio i na stanici pokupio putnike. Snijeg pomiješan s kišom melje o prozore vagona. Vikend u planinama dobro je prošao. Daleko od gužve, tramvaja i metroa; vrijeme se samo malo pokvarilo zadnji dan. Zasluženi odmor mladoga gospodina Kirkovskog, inženjera mostogradnje, upravo je završio. Ostao je samo put i povratak u grad.
Kroz prozor gleda kako prolaze kućice i njihove stanare kako pale svjetla u sobama. Mrak se počeo spuštati na snježni krajolik. "Tek se smračilo"- razmišlja gospodin Kirkovski, "Sigurno sada sjedaju za stol da večeraju, a ostatak večeri će provesti gledajući televizor. A što drugo raditi u ovoj zabiti?" - prisjetio se svih onih dugih večeri dok je živio sa svojima; zveckanja žlica, tanjura i dosade. On je pobjegao u grad od svega toga i često je govorio :
"Samo znanje i predanost može čovjeka spasiti od melankolije i provincije".
Gospodin Kirkovski je doista imao znanje - od njega se moglo saznati pregršt korisnih informacija zbog čega su ga i starije kolege uvažavale. Poznavao je tablice sa svim omjerima i standardima; uglavnom su njega pitali da ne kopaju po knjigama. Doduše, ponekad bi se previše zanio pa bi ljudima koji nemaju veze s mostovima objašnjavao zbog čega su zakovice i dalje bolje od varova kad se grade željezni mostovi. Dobro se je snašao u velikom gradu, zaista dobro. Nije bilo lako završiti težak fakultet i zaposliti se u perspektivnoj firmi. Kredit za stan bio je samo još jedna od tih pobjeda. Za automobile nije puno mario, ionako je na putovanja uvijek išao vlakom.
Lagano omamljen kasnim i obilnim ručkom gledao je krajolik i mislio na posao. Na put je ponio samo jednu knjigu, Čehova. Pomisli kako bi je mogao izvući iz torbe i nastavi gledati kroz prozor. U prvom razredu uvijek ima mjesta - sjedio je sam u kupeu. Samoća je ono što se kupuje kartom prvoga razreda. Razlike u sjedalima ili usluzi nema, a ni snijegom prekriveni krajolik nije ljepši kad se promatra iz vagona prvoga razreda. Eto, još jedna pobjeda sada putuje prvim razredom i ne mora se gužvati i slušati razgovore tko zna kakvih ljudi o tko zna kakvim problemima. Sama bagra u tim vlakovima. Sjedala izgledaju meka i baršunasta a grijanje vagona i pun želudac sklapaju mu oči. Pogleda prazna sjedala pokraj sebe i, smotavši pernatu jaknu pod glavu umjesto jastuka, ispruži se preko sva tri mjesta. Ritmički udarci željeznih kotača po šinama i toplina su ga polagano hipnotizirali. Vrata se odjednom otvore i uz buku u kupe uđe kondukter. Lagano se ljuljuškao kao da ga netko ziba odozgo u ritmu ljuljanja vlaka. Na njegovim crvenim obrazima razgranale su se sitne kapilare. Odijelo je na njemu bilo čisto ali već iznošeno.
- "Alo, majstore, pa ti lego u cipelama po sjedalima. Nije to način. Karte na pregled" – bio je glasan kondukter.
- "Da, oprostite, malo sam zadrijemao. Evo, izut ću se " – odgovorio mu je gospodin Kirkovski i pružio kartu.
Čim je kondukter otišao Kirkovski se izuo i legao preko sjedala. San ga je stigao brzo i nije dugo spavao kada ga prenu kočenje vlaka. Vlak je kratko stao, pokupio putnike i nastavio dalje. Pod kupea bio je neobično prazan, sklopio je oči i nakon nekoliko trenutaka skočio sa sjedala. Cipele su nestale. Pogledao je torbu i pipao džepove, drugo ništa nije falilo; mobitel, novčanik sve je bilo tu. Na koljenima je pogledao ispod sjedala, ali cipela nije bilo. Pomislio je da odmah ode po konduktera ali se bojao ostaviti ostale stvari. Uostalom, bilo mu je i neugodno hodati po vlaku u čarapama; hodnik je na nekim dijelovima bio mokar od otopljenoga snijega. Kako nije ništa čuo, pitao se. Pa samo je sklopio oči na sekundu. Da taj pijani kondukter nije dosađivao za cipele. Prolazile su mu misli kroz glavu jedna za drugom i zaštopavale mozak. Izletio je na hodnik no tamo nije bilo nikoga pa se vratio unutra. U hodniku prvog razreda ni inače nema putnika no sad je taj hodnik izgledao avetno prazan. Osim ljutnje osjeti kako se kroz noge u trbuh uvlači strah.
- "Netko se baš gadno šali sa mnom" – ljutito je rekao glasno iako nije bilo nikoga da ga čuje. Pogledao je u susjedni kupe, i ovaj je bio prazan, sagnuo se i pogledao ispod sjedala, cipela nije bilo. U idućem su sjedili stariji gospodin i gospođa. Neko vrijeme ih je neodlučno promatrao. Kada su se okrenuli prema njemu otvorio je usta kao da će ih nešto upitati, ali se okrenuo i vratio u svoj kupe. Oni su se nijemo pogledali; gospođa se poslije nagnula i nešto šapnula na uho gospodinu preko puta.
Opet je izašao i prošao je cijeli vagon u čarapama. Nitko nije izgledao sumnjivo. Obukao je jaknu u namjeri da stvarno potraži konduktera, ali se na hodniku predomislio i vratio unutra. Uznemiren je šetao gore-dolje i svako malo bacao pogled na hodnik. Konačno se pojavio kondukter; vidio ga je kako zaviruje u jedan kupe.
- "Ukrao mi netko cipele dok sam spavao" – brzo je izletjelo iz njega čim se ovaj dovoljno približio.
- "Sklopio sam oči na dvije sekunde i kad sam ih otvorio cipela nije bilo" – pokazivao je na pod. Kondukter je gledao u njegove čarape i tek kad se uvjerio da stvarno nema cipela na nogama upitao:
- "Da ih nisi spremio u torbu? Jesi pogledao ispod sjedala"
- "Ma, čovječe, sve sam pregledao! U kakvu torbu da gledam?! Izuo sam se na sekundu, sklopio oči, ni sam ne znam koliko dugo, ma kratko, vrlo kratko, kažem vam, i sad... sad ih nema. Kakva je to bagra koja krade cipele. Jeste vidjeli koga da nosi cipele"
- "Pa nose ljudi cipele, šta ja znam. Ne zagledam ja tko ima kakve cipele, meni je samo bitno da imaju kartu a jesu li bosi ili ne, nije moja briga. Možda si ih u snu spremio u torbu. Ne bi bilo prvi put. Ovaj naš susjed ima malog... mjesečari, jadniče. Svako malo pozvoni nam u pidžami, isto tako bos kao ti, i pita jel imamo soli ili tako... nekad pita za šećera; kako kad."
- "Ma, evo, pogledajte u torbu. Nema ih. O čemu vi to pričate... Da ih bar nisam skidao s nogu. Vi ste mi rekli da se izujem" – glasnije je rekao.
- "Polako, majstore, polako. Pa ne kradem ja cipele. Ti nisi pazio, a sad sam ja kriv"
- "Ma nisam ja ni mislio da ste mi vi ukrali cipele. Recite mi, molim vas, ima li nekoga koga možemo pozvati u ovakvoj situaciji? Ne znam što da radim"
- " Eh, a koga da zovemo, reci ti meni ?"
- "Možda je još u vlaku taj koji je to napravio"
- "A da mi lijepo zaustavimo vlak, pozovemo policiju i istjeramo sve ljude na snijeg da ih malo pregledaš" - ozbiljnim glasom pitao je kondukter.
- "Ja ne znam što ću ja sad... Ja nemam rezervne obuće. Nekoga sigurno možemo pozvati" – opet je pokušao Kirkovski
- "A koga da zovem, specijalce? Baš će policija dolaziti radi cipela. Taj koji je drpio cipele već je sigurno sišao s vlaka. Kradu ljudi veće stvari pa nitko ništa. Jednom su nama tamo dok sam radio u otpremništvu ukrali lokomotivu. Kažu, malo su se htjeli provozati. Ne bi nitko ni primijetio da ovi nisu odustali i vratili se da je ponovno parkiraju u hangar. Ljudi piju, a ne znaju pit i onda svašta rade"
- "Što ću ja sada raditi"
- "Ti bi stalno nešto radio, majstore."
Kirkovski se uhvatio za glavu, sjeo na sjedalo, gledao ispred sebe i odmahivao glavom. Kondukter se sad već malo sažalio nad Kirkovskim i sjeo na sjedalo do. Skinuo je torbu s ramena i stavio je preko puta.
- "A jesu li bile crne ili smeđe? "
- " Ma nije to bitno... Cipele ko cipele. Nije meni do cipela. Gledam kako ću sada bos kući. Vani je snijeg, sav ću se prehladiti" – očajavao je gospodin Kirkovski.
- "Sve je više luđaka po vlakovima, velim ja tebi moj majstore, moraš više paziti na svoje stvari"
- "Pa zar još ima bagre koja krade cipele"
- "Is, pa svašta se radi. Da ti samo znaš čega se mi sve nagledamo. Neki dan jedna cura, nema jadnica jednu nogu, fali joj ispod koljena... a lijepa k'o lutka. Sva se rumeni, krupnija, kažem ti, prava ljepotica. Samo, eto, fali joj noga ispod koljena, desna. Završila je za učiteljicu pa radi u jednoj školi tu gore u selu. Poslije posla, umorna, krenula svojima u grad na vikend. I tako kao i ti legla i zaspala. Dok se probudila, nema proteze. Neko prolazio i mrkno. Gledaj te nevolje. Ja sam baš obilazio, kad vidim nju pokrila oči rukama i jeca, onako sitno i sve briše jednom rukom suze. Teško mi bilo gledat je gdje plače. Skupa je ta proteza, k'o vrag crni, znam ja. Imao sam ja punicu šećerašicu... Njoj su nogu odrezali zbog gangrene. Znaš ti koliko smo se mi istrošili zbog te njene proteze... Na stanicu su kasnije došli njeni i pokupili je. Nije htjela da joj pomažemo; sama je izašla iz vlaka i doskakutala do čekaonice. Sve na jednoj nozi, hop, hop, hop , k'o zečić. Poslije na stanici sjela i šuti strpljivo. Vidiš ti to"
Gospodin Kirkovski gledao je u konduktera, činilo se kao da je netko stišao glasnoću na njemu. Vidio je samo kako se otvaraju i zatvaraju usta. Došlo mu je teško za disati. Razmišljao je koga bi mogao nazvati. Činilo mu se da ga ni u taksi neće pustiti. Bilo mu je neugodno pred kondukterom, sigurno će misliti da je nekakav čudak kad nema nikoga za nazvati da dođe po njega. U današnje vrijeme mnogi ljudi žive sami... Pa nema tu ničeg neobičnog.
- "Kako ću ja sada u čarapama po gradu, što će ljudi misliti o meni. Već je kasno. Još da me vidi netko s posla, sigurno bi pomislio kako sam poludio" – bio je neutješan Kirkovski.
- "A kako ću ja, kako ću ja... badava ja tebi pričam. Pa hoće tko doći po tebe na stanicu, da mu javiš da ponese kakvu obuću?"
- "Neće, živim sam ovdje u gradu" – vidjela se nelagoda na licu gospodina Kirkovskoga, već je nekoliko puta bio u sličnoj situaciji da mora izbjegavati objašnjavanje kako osim poslovnih kontakata i nema velikoga interesa za nekim komuniciranjem. Još manje za druženjem s ljudima s posla i inače. Interakcija s ljudima uvijek mu je predstavljala napor, a primijetio je da i drugi ljudi razgovore s njim sigurno ne ocjenjuju ni ugodnim ni zanimljivim. Nije ih ni on smatrao zanimljivim. Nikada si nije dozvolio da ispadne čudan ili, još gore, smiješan. Sve mu se to sada sručilo na glavu. Kondukter nije prestajao pričati, a Kirkovski ga je prestao slušati. Malo se pribojavao da bi kondukter mogao ustati i otići dalje. Nije više mogao logično razmišljati. Pomislio je da ostane u vlaku zauvijek.
- "Imaš li ti majstore mobitel? Nazovi nekoga. To čudo uvijek spasi situaciju. Imam ja neke rođake koji ti znaju tako, bez ikakvoga razloga otići u planinu i lutati. Dogodilo se jednom da su se tako i izgubili kad ih odjednom vukovi opkolili sa svih strana. Doduše, ne bi ti sad sto posto znao reći gdje, no uglavnom, sva sreća, bilo neko drvo blizu i tako se popeli oni na drvo i gledaju vukove kako se naskakuju prema njima. Čuješ gdje im zubi škljocaju u zraku. Ovaj moj rođo, sposoban momak, imao sva sreća mobitel... Prvo je mene nazvao, kaže …"
Prekinuo je konduktera.
- "Samo koga da zovem, ja tu živim sam, puno radim, nisam ja nekakav čovjek od izlazaka. Ja sam se u životu izborio za svaku stvar. Nije mi ništa palo s kruške. U ovaj grad sam došao kao nitko i ništa i sve sam morao zaraditi. Nisam ja imao vremena lajsati okolo. Poznajem ja ljude ali to je uglavnom vezano za posao... Pa ne mogu sad zvati nekoga s posla da mi donese cipele. Već je kasno, ljudi spavaju. Dovoljno im je vlastitih problema." - opet ga je zaposjelo turobno raspoloženje. A u misli mu se vratila sahrana žene s posla koju je površno poznavao. Samo su jednoga dana ovi iz ureda došli do njega i rekli mu da pođe s njima na sahranu. Ova je bila već cijeli vikend mrtva, a on se izmotavao i zaklinjao kako ima puno toga za napraviti, da nema nikako vremena. Bili su neumoljivi i morao im je popustiti. Došli su tamo u veliku gradsku mrtvačnicu, kasnili su petnaest minuta. Tražili su njen odar između pet drugih. Nije imala rodbine, samo stariju sestru i ona je kasnila na pogreb jer je u gradu bio veliki zastoj prometa. Našli su je po slici na dovratku. Sačekali su da njena sestra dođe i nakon kratkoga govora voditelja sektora, poslali su je u krematorij. Taj dan je stvarno bila velika gužva u gradu. Dolazile su neke strane delegacije i policija je zatvorila sve glavne prometnice. Vrata do, bio je lijes nekoga drugog čovjeka. Grobari su bili već nervozni jer se nitko nije pojavljivao. Zaista je bila gužva. Jedan je gledao na sat i govorio kako imaju još tri sahrane danas. Bojao se da ovi ne izgube strpljenje i spale nepoznatog mu čovjeka onako samog, bez ikoga. Požurio je u ured. Nakon toga neko vrijeme imao je problema sa spavanjem i nije više mogao vući ravne crte kada je radio skice za konstrukcije. Sada mu se opet vratio taj osjećaj samo umnožen. Nešto je u njemu popustilo, tek je sada zajecao.
Kondukter je nakratko zašutio i stavio mu prijateljski ruku na rame. No nakon nekoliko trenutaka šutnje, opet je počeo.
- "Ajde, ajde pa nije tako strašno... Kakve si rekao, crne? Ima cipela. Evo, ja sam baš jučer vidio jedne crne, prava koža, sniženje sedamdeset posto. Meni, doduše, cipele uvijek kupuje žena, ali nije to sad neka mudrost. Pitaš prodavačice, one će ti već objasniti."
Kirkovskom se nekako sve raspuklo iznutra pa je osjećao kao da se komadići drobe i padaju mu u želudac. Samo je jecao i prigrlio konduktera. Kondukter kao da je bio navikao na ovakve stvari. Očinski je raširio ruke i pustio da ovaj zarije glavu u njegovo odijelo. Neko vrijeme je šutio i lagano ga tapšao po leđima.
- "Moja žena isto tako, čim nešto ne štima ili nije po njenom, odmah u plač... Ja sam ti takav neki duševan. Slab sam na suze, što ću"
Kondukter je još neko vrijeme držao ruke oko Kirkovskog, pa ga nakon par minuta pažljivo odmaknuo i izvadio paketić maramica.
- "Ajde nemoj više plakat, evo ti maramice. Gle, svega si me uslinio... Rasplakat se zbog cipela, ko je to vidio. Kao da su zadnji par na svijetu" – brisao je kondukter rever odjela. Kirkovski je ispuhivao nos i neujednačeno jecao.
- "Ma sad si me sjetio... Jednom u vlaku se vozio nekakav umjetnik, sav zamotan u plastiku. Kao, bori se za očuvanje okoliša. Protiv zagađenja, tankera i tih stvari. Čudan neki igrač. Sjetio sam se da je na nogama imao nekakve vrećice. Doduše bilo je ljeto i nije bio ovakav kijamet napolju, ali dalo mi je ideju. Sad ću se ja vratiti. Nećeš osjetiti ni snijeg ni kišu, vidjet ćeš. A ti, ako imaš još koje čarape, slobodno ih obuci."
Kirkovski je bio preslab i nije mogao presti jecati, a kamoli obući čarape. Mislio je o sahranama. Kondukter se ubrzo vratio s dvije bijele vrećice, kleknuo na pod i u vrećicu previo nogu od gospodina Kirkovskog, prvo jednu, pa onda drugu. Na noge mu je preko svega obukao još po jedan par čarapa da ih drži na mjestu.
- "Eto vidiš, majstore, da smo sve riješili. Ma znam ti ja svašta. Ajde ustani da vidim kako ti stoji" – tapšao ga je po ramenima kondukter i divio se svome izumu. Vlak je stao na zadnjoj stanici.
Kirkovski je izašao iz kupea i malo zastao prije nego će sići i zagaziti u snijeg na peronu. Pogledao je konduktera, a ovaj mu je dobrohotno, kao da tjera kakvu malu životinju, s obje ruke pokazivao da siđe. Kada je izašao, kondukter se nagnuo kroz prozor i gledao kako Kirkovski odlazi u čarapama prema gradu.
Nasmiješio se i pošao dalje kroz vlak. Nije daleko stigao, samo dva vagona dalje u jednome kupeu drugoga razreda sjedio je dječačić od nekih deset godina i plakao.
- "Mališa, pa što se dogodilo, ha? Ajde, slobodno ti reci čiki kondukteru"
Mali je pogledao gore i plačno rekao, brišući suze:
- "Mene su zaboravili u vlaku. Na stanici me je trebao pokupiti moj striko ali njega nema"
Kondukter je opet skinuo svoju torbu, sjeo kraj maloga i stavio je na sjedalo preko puta.
- "Ma hajde, vidiš da imaš cipele... i ostalo ćemo mi srediti. Maločas isto tako jedan majstor kao ti, doduše malo stariji sjedi i palače, pitam ga. . ."
Post je objavljen 05.10.2005. u 09:48 sati.