Ljubav je vatra, malo gori pa izgori. Kad je tu uzimam je zdravo za gotovo, a kad ode činim sve da je vratim, a to uvijek boli. Boli i kad neću da boli. Pojavi se i kad neću da se pojavi, a ode tek tako. Nakratko mi ispuni život, a zatim me nemilosrdno napusti zauvijek.
Najteže je pritom zatomiti svoje osjećaje negdje duboko u sebi, a oni još uvijek postoje i čuče u meni, čekajući samo nježan pogled ili nježnu riječ. U buketu ružnih riječi i postupaka jedna mala sitna nježna latica dovoljna je da se potpuno predam, da ponovo izgubim razum. Ponovo gubim sebe i svoju bit, postoji samo on, a ja nisam važna. Važno je samo ono što osjećam kada sam s njim, kada se smijem njegovim glupim idejama, kad plačem jer je on tužan. Truje mi dušu svojim lažima, prepuštam se njegovom maznom pogledu i ne prepoznajem se. Kad ode, čekam njegov poziv, okrećem glavu kud god prolazim ne bih li ga slučajno opazila, farbam kosu ne bih li mu se ponovo svidjela, plačem slušajući naše pjesme, tražim ga ulicama, a njega nema.
Ne čujem više njegove korake, ne gledam više njegove oči, ne griju me više njegove ruke, nisam više dio njegova života. Preostaje mi samo bol jer se moram miriti s tim da on ponovo pripada drugoj.
Ljubav je vještina koju je teško savladati, ja u tome još nisam uspjela...
N..love you
Post je objavljen 04.10.2005. u 22:50 sati.