Da se nadovežem na prethodni post, nastavljam o mojoj baki, a i nečijim tuđim bakama. Ima jedna pjesmica, ne mogu se sjetiti ni tko ju je napisao ni kako točno ide, a uči se u nižim razredima osnovne škole :
Ako sretneš moju baku
Negdje samu na sokaku
Ti joj priđi srca laka
Kao da je tvoja baka
Pomozi joj, mali druže
Jer je noge slabo služe
A i oči slabo vide
Pa mi baka sporo ide
...Usred vreve bučnog grada
da mi baka ne nastada
...
prepoznat ćeš moju baku
i po hodu i koraku(?)
i po bijeloj, sijedoj kosi
i po štapu što ga nosi...
a kad baka dođe kući
brže će joj srce tući
o tebi će, sva u sreći
mnogo lijepa meni reći.
a i kod moje nove blogo-prijateljice Moix pročitala sam ponešto o ponašanju strarijih u tramvaju, o dilemi: biti pristojan i vječito stajati, ili se praviti lud i zuriti kroz prozor...pročitajte, zanimljivo je :))
Sjetila me ona na svakonedjeljni problem – u crkvi. Moj veliki sin je ministrant, i zbog njega i ja najčešće idem na dječiju misu, u devet sati. Uvijek dođemo ranije, negdje oko petnaestak minuta prije početka, da se Veliki može presvući u sakristiji. U to vrijeme u srkvi ima mjesta kolko hoćeš, i naprijed i odostraga, na stolcima i u klupama. I tak si je izaberem mjesto s pogledom, smjestim se, pogasim mobitele, malo sama sa sobom prošutim..i misa samo što ne počene.A tad se obično pojavi neka strarija, deblja, nemoćna osoba, stane kraj mene i bezočno me promatra, nakašljava se, vješa torbu meni iza leđa...i očito mi ukazuje na to dabi joj trebala prepustiti mjesto. Pa, molim lijepo, i jabih malo duže ostala u krevetu, u miru i u zadnji tren srknila jutarnju kavicu, ili očistila grincajg za ručak, izvadila pile iz zamrzivača...ali ne, ja sam se ili ustala ranije, ili to sve odgodila da dođem na vrijeme, i sad bi još za kaznu trebala stajati cijelu misu. A baš mi ni ove moje misne cipelice nisu najudobnije...
Nekad se napravim luda, ponekad se i ustanem, a uzadnje vrijeme imam najbolju taktiku: ne sjedam na kraj klupe, već u sredinu :))
A kako vi to rješavate?
I tko zna autora pjesmice?