Dan je bio lijep, ružan, poseban, običan i dosadan..
Više nemam ni 13, ni 18 a ni 22 godine.. Ma sve je isto, a trebalo bi biti...
Ma sve sam to sama kriva. Život je tako divan. Treba ga živjeti i treba ga proživjeti, al' na kraju treba ipak preživjeti. Možda ni nije tako teško...al' ipak čini se.
Kao da će iskočiti, svaki tren, srce lupa, glasno glasnije..
Voljela bih napisati pjesmu, možda samo koji stih, al sve je tako teško, više neznam ni zašto sam tu, na ovom mjestu. U ovom vremenu s njima, svima...s kim?
More...valovi...galebovi...na radiu neka pjesma svira. Za koga, čemu?
Zidni sat otkucava minute. Vrijeme leti i ja zajedno s njim i njim...
Dozvoli da volim, da budem sretna, da užijem ljepotu i sreću ovog svijeta.
Dovoljno sam gubila..
Opet..puše bura, jaka bura...potonut će brod! Potonuo je..
Mene nema, nema ni broda...a nema ni njega..
I samo sjeta...
"Samotan lutam većernjim ulicama
na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka.
Ali nigdje nema tebe...tebe nema!"
Dragutin Tadijanović
Post je objavljen 03.10.2005. u 23:16 sati.