Marketing
IMATI ILI BITI
Evo, jedan ozbiljan post od moje malenkosti.
Danas je fakat na poslu bila ludnica. Osim što je posla bilo preko glave, još je kraj radnog dana morao začiniti naš „koordinator“. Zadnjih 45 minuta morali smo slušati kako smo zamjenjivi, kako bi morali raditi od 7:30-22:00 (jer, eto, hehehe, svi ste primljeni na određeno), pa do toga da sam se osjećao kao u „Big Brotheru“. Ono, podijeli majmunčićima zadatke i gledaj ih. A, na kraju otpast će vas u ovom kolu 38 od 71. Hebe se meni, nit kredita, nikom dužan, sutra nađem novi job, a ak ne nađem, bar se ne moram tresti kaj bu mi banka uzela. No, tamo su i ljudi koji za vratom imaju hrpu kredita, malu djecu, veliku djecu. Gledao sam ih. Gledao sam strah u njihovim očima. Ne znam da li ste kada vidjeli tele koje se vodi na klanje? Ja jesam, doduše filmsku snimku, i sjećam se njegovog pogleda. Trenutak kada je kamera uhvatila makro njegovog oka. E takav pogled. Takav pogled sam danas vidio u očima ljudi oko sebe. Nisam znao jel' da se plačem il' da se smijem. „To nije ispravno!“, pomislim „pa ne mogu to raditi ljudima“, a onda shvatim da – mogu. Mogu, i to čine. Ljudi uhvaćeni u zamku „imati“. Imati malo bolji polovni ili novi auto na kredu, imati malo bole uređen stan ili kuću od susjeda, imati novi mobitel, imati novi kompjuter za sina koji ide u 2. razred…i tako u nedogled ljudi nešto moraju-imati. Ja vjerujem u – biti. Biti sretan, biti dobar, biti voljen. Vjerujem da ionako da bi nešto imao, prvo moraš biti. Ljudi misle;“Kada budem IMAO pravu osobu pored sebe, onda ću s njom ne-znam-što ČINITI i na kraju BITI sretan“. Wrong! Very wrong! Ne funkcionira. Ili, „da IMAM puno love, onda bi ČINIO to-i-to i na kraju ću BITI sretan (ispunjen, olakšan, vatever). Ali, ne funkcionira, a ljudi i dalje prvo žele IMATI. Ajmo probat ovako…Prvo probaj BITI sretan, iz tog stanja ČINITI stvari (vatever) i vjeruj, na kraju IMATI ćeš ono što želiš. Jesam ga zakomplicirao, ha?
Gledali ste „Matrix“? Naravno. Nije film, nije fikcija, to je naša stvarnost. Mi smo hrana kojom se oni hrane. Država, banke, korporacije... Pretvaraju nas u brojeve, ponude nam stvari koje ćemo im otplaćivati, daju nam posao, a onda nam ga uzmu, zajedno sa onim što smo od njih uzeli (plus kamate). Čekam dragu pred poštom. Prolazi ZET-ov bus, pun, krcat. Gle, čak postoje i ljudi koji rade to, da vas voze na i s posla. Gledam i postajem svjestan tog okrutnog sistema u kojem se nalazimo. Nekakva me jeza uhvatila. Ne zato što se to događa, nego zato što sam shvatio da 99% njih toga nije ni svjesna. Kao da spavaju. Ponavljaju svaki dan iste radnje, Boga mole da se nešto ne promijeni i tako 20, 30, 40, 50 godina. I nitko to ne gleda i ne vidi kao ja. Prestao sam već o tome pričati s ljudima, jer, oni vjeruju da je tako, kako je. Kako su njihovi starci, tak budu i oni (ali ne budu, jer nisu više „ta“ vremena). Čisti pattern, uzorak. Beskonačno ponavljanje. Ne znam, ali vjerujem da postoji neki izlaz iz tog začaranog kruga, neka mala vrata, toliko gadna i odvratna da rijetko tko kroz njih želi proći. A iza tih vrata – SLOBODA. Štogod to bilo. Kažu da ako uporno radiš isto, uvijek ćeš i dobivati isto. Pa zašto onda ne mijenjati? Zašto ne iskoračiti u nesigurnost i nove teritorije. Jedino pitanje uvijek je i bilo: zašto ne?
Blah! :)
Post je objavljen 03.10.2005. u 23:08 sati.