Marketing
Jasna Babić ili kako kompromitirati svjedoka ratnih zločina
Evo se stari momče uvjeri kako je Jasna Babić "krunskog svjedoka" ratnih zločina u Lori, Maria Barišića, čim se njegova priča pojavila u javnosti (Globus, siječanj 1999.) prokazala kao nepouzdanog svjedoka koji da je provalio priču o lažnom granatiranju Šibenika radi osobne frustracije, a prethodno je izveo vojnu pobunu držeći mjesecima pod blokadom vojarnu šibenske vojne policije ne poštujući zapovijed pokojnog ministra Gojka Šuška o svojoj smjeni, pa će ti biti jasno da crne rupe u knjizi Urota Blaškić nisu tvoja fatamorgana, niti tek sporadični incidenti, nastali zamorom pisanja.
12 str. Nacional, 3. veljače 1999.
NACIONAL OTKRIVA
Dan uoči parlamentarnih izbora, 06. veljače 1993., u Šibeniku su dvojica vojnih policajaca i dva pirotehničara inscenirali napad srpskih topova na grad: Nacional otkriva detalje te operacije te donosi portret Marija Barišića, bivšeg načelnika šibenske vojne policije koji je sudjelovao u tom varanju hrvatske javnosti i koji je ovih dana tu priču objavio u hrvatskim medijima
NAREDBU DA SE INSCENIRA TOPNICKI NAPAD NA ŠIBENIK IZDAO JE IPD MORH-a:
Granate nisu ispaljene već su kativirane na zemlji pred kamerama HTV-a
Jasna Babić
otkrila je nove pojedinosti o lažnom topničkom napadu na Šibenik
Snimke: Nacionalova dokumentacija
Više nema sumnje da je 6. veljače 1993. u Šibeniku insceniran napad srpskih topova, kako danas svjedoči Mario Barišić, bivši načelnik šibenske Vojne policije. Njegova priča kaže: dan uoči parlamentarnih izbora dvojica vojnih policajaca i dva pirotehničara - među njima i on osobno - lažirali su srpski napad po zapovijedi načelnika lokalnog SIS-a i šibenske brigade HV-a. U toj maloj ratnoj predstavi sudjelovala je prema Barišićevim tvrdnjama i izvještaju novinarka Silvana Menđušić i njena televizijska ekipa.
Prema Nacionalovim izvorima u obavještajnoj zajednici kamera hrvatske televizije doista je bila postavljena na fiksirano postolje kako bi se što jasnije snimio tobožnji srpski projektil na jednom od obližnjih brda. Tako načinjena snimka spojena je s usmenim izvješćem Silvane Menđušić, načinjenim kao sažetak pisanog priopćenja informativne službe šibenskog vojnog stožem. Režija zapravo nije bila osobilo vješta a ni osobito riskantna: granate nisu ni ubačene u topovske cijevi, "potpaljene su i aktivirane na zemlji tek zbog dramatičnog vizualnog i akustičnog efekta. Nije se htjelo riskirati ispucavanjem granata iz pravog oružja, kako slučajno netko ne bi stradao ili bila napravljena materijalna šteta.
Svjedočenje Marija Barišića
Ali ni Barišićevo svjedočenje nije tako senzaconalno otkriće kako to izgleda na prvi pogled. Za lažni topovski napad znali su, naime, svi važniji ljudi u šibenskom stožeru Hrvatske vojske, svi lideri lokalnog HDZ-a pa čak i dobar dio neformalne lokalne javnosti već 1993. Tijekom proteklih šest godina inscenacija se nekoliko puta spominjala u novinskim napisima, kako u Feral Tribuneu, tako i u Slobodnoj Dalmaciji. U većini slučajeva, taj se slučaj rabio kao sredstvo u frakcijskim optuživanjima i obračunima šibenskog HDZ-a.
Prvi put - u Nedjeljnoj Dalmaciji 1994., drugi put 1997. u Feral Tribuneu pa Slobodnoj Dalmaciji, te na posljetku ovih dana, dok u vladajućoj stranci opet započinje rat oko izbornih lista i kandidaturu za parlamentarne izbore.
Ipak, više je razloga da ta stara zgoda nadilazi okvire Barišićeve priče o pojedinačnim šibenskim krivcima. Kako Nacional doznaj, ideja o lažnom topničkom napadu smišljena je u Zagrebu, u tadašnjem IPD-u Ministarsta obrane, zaduženom za tzv. specijalne medijske i propagandno-političke efekte, s kojim je politički eslablishement HTV-a najuže surađivao. Na samom početku Domovinskog rata bila je to služba Ministarstva obrane s raznolikim aktivnostima. IPD je, primjerice, sudjelovao u nekim značajnim glazbenim i umjetničkim projektima iz kojih je proizašla slika urbane, kozmopolitske Hrvatske pod naletom primitivnih i bradatih srpskih hordi; bio je pokrovitelj glumačke čete i Croatian Rock Forces; sponzorirao je i neke filmove. Vojničku su karijeru u istom odjelu MORH-a započeli i svi budući obavještajci, Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Miro Međimorec. No kako je cijeli Domovinski rat ulazio u fazu HDZ-ove desničarske diktature, tako je i IPD vrlo brzo mijenjao svoju svrhu. Proizvodnja što europskije slike o Hrvatskoj zamijenjena je medijskim manipulacijama za što čvršće održanje vladajuće stranke.
Konačno je IPD promijenio i naziv; postao je tipičan komesarijat za nadzor političkih stavova Hrvatske vojske, danas poznat kao Politička uprava Ivana Tolja.
Zakašnjeli svjedok
Po svemu sudeći, jedna od glavnih meta IPD-ova specijalnog rata u Šibeniku u veljači 1993. bila je, medu ostalim, inozemna tv ekipa koja se zatekla na šibenskom terenu između dva značajna dogadaja, izmedu akcije "Maslenica" u siječnju i parlamentarnih izbora u veljači 1993.
Uzgred budi rečeno, zakašnjeli krunski svjedok Mario Barišić ne govori punu istinu tvrdeći da nadležne institucije isključivo u šibenskom slučaju nisu poduzele nišla. Uz znanje šefa države i Gojka Šuška, pokojnog ministm obrane, službenu je istragu otvorio HIS na čelu s Miroslavom Tuđmanom. Doduše, istraga nije dala osobitih rezultata: ponešto zbog kaosa informacija i dezinformacija, a ponešto i zbog manjka ozbiljnog istražitečjskog interesa. Naime, predstave s lažiranim uzbunama za tv kamere i ratničkim igramaa dokone vojske nisu u to doba bile nikakva šibenska iznimka. I u Zagrebu je tijekom jeseni 1991. sviranje sirena ponakad imalo psihološku i mobilizacijsku funkciju, a za europske promatrače izvodili su se ponegdje cijeli pirotehnički spektakli kojima ih je, štedeći ljudske živote, valjalo uvjeriti da je Hrvatska žrtva srpske agresije.
Usto, odmah nakon inscenirane uzbune nadležne državne institucije suočile su se u Šibeniku s mnogo većim problemom: isti Mario Barišić, koji je sudlelovao u lažnom napadu na Šibenik, a naknadno slučaj prijavio, digao je dramatičnu vojnu pobunu.
Naime, nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i dolaska "plavih kaciga" na linije hrvatsko - srpskog razdvajanja, Hrvatska se vojska, po uzoru na HDZ, raskolila na dva nepomirljiva klana, tzv. ustaški i tzv. antifašistički.
Gojka Šuška, ministra obrane, smatrali su predvodnikom jedne vojne i političke struje, a Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera, predvodnikom konkurentske. Ukopani na jednom mjestu, besposleni i tako posvađani, borci HV-a zapravo su se sporili oko tnvijalnih kadrovskih pitanja: svađajući se oko ratnih zasluga i domoljublja, klanovi su se zapravo tukli koji će od njih osvojiti više zapovjednih, načelničkih i logističkih funkcija. Da ti interni sukobi nisu bili bez tragičnih posljedica, da su, štoviše, završavali u stalnom sudaru nadležnosti i zapovjednih linija, svjedoči tragična bilanca masleničke akcije s više od stotinu poginulih vojnika.
Četiri povjerenstva
No iako se ta brojka i danas, prešućuje u javnim statistikama ratnih žrtava, ona je, kako tvrde neki, bila jedan od glavnih razloga za hitnu vojnu reorganizaciju početkom 1993. Novi ustroj HV-a nije, medutim, učvrstio disciplinu i hijerarhiju, nego je čak i zaoštrio stare ratove oko nove redistribucije zapovjednih mjesta.
U tom kontekstu Mario Barišić, dotadašnii načelnik šibenske satnije Vojne policije, odbio je izvršiti zapovijed o primopredaji dužnosti kada je u ožujku 1993. donijeta odluka o njegovuj smjeni. Istina, danas on tvrdi kako je time postao žrtva velike urote kriminalaca i ubojica iz redova tadašnjih Šuškovih sljedbenika, od Šibenika do Zagreba, o kojima je - kako priča - pisao u svojim izvješćima. No kronološki poredani datumi na dokumentima koje sada pokazuje novinarima govore drukčije: da je Barišić počeo s optužbama protiv svojih zapovjednika tek nakon ožujka 1993., odnosno tek kad je smijenjen s funkcije načelnika šibenske Vojne policije.
To i nije važno za domaću javnost koja je tek sada pokazala spremnost da se suoči s nekim manje herojskim stranama Domovinskog rata. Informaciju o lažiranom bombardimnju Šibenika potvrdili su ovih dana pouzdani izvori. Ali je priča o vojnoj pobuni važna za što točniji portret krunskog svjedoka. Uostalom, među svim ostalim tumačenjima vlastile sudbine, Barišić kaže kako se protiv njega urotio čak i Smiljan Reljić, tadašnji šef tajne službe SZUP. Nutkao ga je, navodno, zatrovanim sokovima dok su sjedili u kancelariji u MUP-u, pa je na povratku u Šibenik zaspao za volanom i doživio prometnu nesreću koju je proživio zbog puke sreće. Naime, on i njegov prijatelj stali su kod solane na Pagu kako bi malo odspavali na putu iz Zagreba. Prilikom odmora u automobilu. popustila je ručna kočnica i oni su u automobilu upali u more. Spasilo ih je to što je jedan od njih imao veliki revolver "magnum" čijim je metkom razbio slaklo, nakon čega su mogli isplivati iz potonulog automobila.
Bilo kako bilo, najviše vojne institucije bavile su se Barišićem punih pet mjeseci. Strahujući od lokalnog građanskog rata, u Šibenik su tijekom njegove pobune hodočastila čak četiri povjerenstva moleći ga da dužnost preda imenovanom nasljedniku. Tih dana, daleko od očiju javnosti, usred Šibenika odigravala se prava drama. Na pomolu je bila prava vojnička pobuna koja je mogla završiti velikim krvoprolićem. Tako su se u blokiranoj vojarni šibenske Vojne policije izredali: Miro Međimorec, kao šef SIS-a, Mate Laušić, načelnik Uprave Vojne policije MORH-a, Mihael Budimir, neposredni Barišićev šef, te konačno Miroslav Tuđman, kao ravnatelj HIS-a.
Barišić i njegovi pobunjenici deblokirali su vojarnu tek u rujnu 1993. kada je iz Splita poslana specijalna jedinica koja je dobila zadatak da pošto-poto provede u djelo Šuškovu zapovijed o Barišićevu nečasnom otpustu iz Hrvatske vojske.
Utješno mjesto
Kako ni šibenska vojna pobuna nije bila izuzetak, kazna je kasnije ublažena; do svoga sadašnjeg uhljebljenja na neko utješno mjesto vojnog profesionalca na šibenskom području. Tako su čak i sami Šibenčani njegovo postojanje; u zaborav je pala i režirana topnička paljba iz veljače 1993. Povremeno prisjećanje na taj događaj postalo je dio lokalnog političkog folklora uoči svakog važnijeg političkog prestrojavanja HDZ-a.
Po svemu sudeći, ni za samog Marija Barišića inscenirani topnički napad nije činio najvažniji dio njegove priče. Kada je krajem prošle godine počeo obilaziti oporbene zagrebačke političare pa potom i novinske redakcije, mnogo je, radije svjedočio o mračnim atentatima, o svojim lokalnim neprijateljima i protivnicima, o nepravednom oduzimanju visokog vojno-policijskog statusa, pa tako uzgred i o pirotehničkom spektaklu u kojemu je osobno sudjelovao.
Kada je konačno dospio na naslovne stranice novina, pokazalo se da u cijeloj toj zbrci informacija, optužbi, teorija, pouzdanih i nepouzdanih dokumenata i lokalnih šibenskih imena, širu hrvatsku javnost najviše uzbuđuje epizoda s lažiranom topovskom granatom. A to je siguran znak da je nacija prestala funkcionirati kao zarobljenik IPD-a i njegove manipulacije HTV-om, prvi put zainteresirana da otkrije sve njegove herojske i tragične predstave.
Ma kako Mario Barišić bio nepouzdan krunski svjedok, on je razbio još jednu iluziju o HDZ-ovoj državi.
NACIONAL OTKRIVA
Dan uoči parlamentarnih izbora, 06. veljače 1993., u Šibeniku su dvojica vojnih policajaca i dva pirotehničara inscenirali napad srpskih topova na grad: Nacional otkriva detalje te operacije te donosi portret Marija Barišića, bivšeg načelnika šibenske vojne policije koji je sudjelovao u tom varanju hrvatske javnosti i koji je ovih dana tu priču objavio u hrvatskim medijima
NAREDBU DA SE INSCENIRA TOPNICKI NAPAD NA ŠIBENIK IZDAO JE IPD MORH-a:
Granate nisu ispaljene već su kativirane na zemlji pred kamerama HTV-a
Jasna Babić
otkrila je nove pojedinosti o lažnom topničkom napadu na Šibenik
Snimke: Nacionalova dokumentacija
Više nema sumnje da je 6. veljače 1993. u Šibeniku insceniran napad srpskih topova, kako danas svjedoči Mario Barišić, bivši načelnik šibenske Vojne policije. Njegova priča kaže: dan uoči parlamentarnih izbora dvojica vojnih policajaca i dva pirotehničara - među njima i on osobno - lažirali su srpski napad po zapovijedi načelnika lokalnog SIS-a i šibenske brigade HV-a. U toj maloj ratnoj predstavi sudjelovala je prema Barišićevim tvrdnjama i izvještaju novinarka Silvana Menđušić i njena televizijska ekipa.
Prema Nacionalovim izvorima u obavještajnoj zajednici kamera hrvatske televizije doista je bila postavljena na fiksirano postolje kako bi se što jasnije snimio tobožnji srpski projektil na jednom od obližnjih brda. Tako načinjena snimka spojena je s usmenim izvješćem Silvane Menđušić, načinjenim kao sažetak pisanog priopćenja informativne službe šibenskog vojnog stožem. Režija zapravo nije bila osobilo vješta a ni osobito riskantna: granate nisu ni ubačene u topovske cijevi, "potpaljene su i aktivirane na zemlji tek zbog dramatičnog vizualnog i akustičnog efekta. Nije se htjelo riskirati ispucavanjem granata iz pravog oružja, kako slučajno netko ne bi stradao ili bila napravljena materijalna šteta.
Svjedočenje Marija Barišića
Ali ni Barišićevo svjedočenje nije tako senzaconalno otkriće kako to izgleda na prvi pogled. Za lažni topovski napad znali su, naime, svi važniji ljudi u šibenskom stožeru Hrvatske vojske, svi lideri lokalnog HDZ-a pa čak i dobar dio neformalne lokalne javnosti već 1993. Tijekom proteklih šest godina inscenacija se nekoliko puta spominjala u novinskim napisima, kako u Feral Tribuneu, tako i u Slobodnoj Dalmaciji. U većini slučajeva, taj se slučaj rabio kao sredstvo u frakcijskim optuživanjima i obračunima šibenskog HDZ-a.
Prvi put - u Nedjeljnoj Dalmaciji 1994., drugi put 1997. u Feral Tribuneu pa Slobodnoj Dalmaciji, te na posljetku ovih dana, dok u vladajućoj stranci opet započinje rat oko izbornih lista i kandidaturu za parlamentarne izbore.
Ipak, više je razloga da ta stara zgoda nadilazi okvire Barišićeve priče o pojedinačnim šibenskim krivcima. Kako Nacional doznaj, ideja o lažnom topničkom napadu smišljena je u Zagrebu, u tadašnjem IPD-u Ministarsta obrane, zaduženom za tzv. specijalne medijske i propagandno-političke efekte, s kojim je politički eslablishement HTV-a najuže surađivao. Na samom početku Domovinskog rata bila je to služba Ministarstva obrane s raznolikim aktivnostima. IPD je, primjerice, sudjelovao u nekim značajnim glazbenim i umjetničkim projektima iz kojih je proizašla slika urbane, kozmopolitske Hrvatske pod naletom primitivnih i bradatih srpskih hordi; bio je pokrovitelj glumačke čete i Croatian Rock Forces; sponzorirao je i neke filmove. Vojničku su karijeru u istom odjelu MORH-a započeli i svi budući obavještajci, Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Miro Međimorec. No kako je cijeli Domovinski rat ulazio u fazu HDZ-ove desničarske diktature, tako je i IPD vrlo brzo mijenjao svoju svrhu. Proizvodnja što europskije slike o Hrvatskoj zamijenjena je medijskim manipulacijama za što čvršće održanje vladajuće stranke.
Konačno je IPD promijenio i naziv; postao je tipičan komesarijat za nadzor političkih stavova Hrvatske vojske, danas poznat kao Politička uprava Ivana Tolja.
Zakašnjeli svjedok
Po svemu sudeći, jedna od glavnih meta IPD-ova specijalnog rata u Šibeniku u veljači 1993. bila je, medu ostalim, inozemna tv ekipa koja se zatekla na šibenskom terenu između dva značajna dogadaja, izmedu akcije "Maslenica" u siječnju i parlamentarnih izbora u veljači 1993.
Uzgred budi rečeno, zakašnjeli krunski svjedok Mario Barišić ne govori punu istinu tvrdeći da nadležne institucije isključivo u šibenskom slučaju nisu poduzele nišla. Uz znanje šefa države i Gojka Šuška, pokojnog ministm obrane, službenu je istragu otvorio HIS na čelu s Miroslavom Tuđmanom. Doduše, istraga nije dala osobitih rezultata: ponešto zbog kaosa informacija i dezinformacija, a ponešto i zbog manjka ozbiljnog istražitečjskog interesa. Naime, predstave s lažiranim uzbunama za tv kamere i ratničkim igramaa dokone vojske nisu u to doba bile nikakva šibenska iznimka. I u Zagrebu je tijekom jeseni 1991. sviranje sirena ponakad imalo psihološku i mobilizacijsku funkciju, a za europske promatrače izvodili su se ponegdje cijeli pirotehnički spektakli kojima ih je, štedeći ljudske živote, valjalo uvjeriti da je Hrvatska žrtva srpske agresije.
Usto, odmah nakon inscenirane uzbune nadležne državne institucije suočile su se u Šibeniku s mnogo većim problemom: isti Mario Barišić, koji je sudlelovao u lažnom napadu na Šibenik, a naknadno slučaj prijavio, digao je dramatičnu vojnu pobunu.
Naime, nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i dolaska "plavih kaciga" na linije hrvatsko - srpskog razdvajanja, Hrvatska se vojska, po uzoru na HDZ, raskolila na dva nepomirljiva klana, tzv. ustaški i tzv. antifašistički.
Gojka Šuška, ministra obrane, smatrali su predvodnikom jedne vojne i političke struje, a Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera, predvodnikom konkurentske. Ukopani na jednom mjestu, besposleni i tako posvađani, borci HV-a zapravo su se sporili oko tnvijalnih kadrovskih pitanja: svađajući se oko ratnih zasluga i domoljublja, klanovi su se zapravo tukli koji će od njih osvojiti više zapovjednih, načelničkih i logističkih funkcija. Da ti interni sukobi nisu bili bez tragičnih posljedica, da su, štoviše, završavali u stalnom sudaru nadležnosti i zapovjednih linija, svjedoči tragična bilanca masleničke akcije s više od stotinu poginulih vojnika.
Četiri povjerenstva
No iako se ta brojka i danas, prešućuje u javnim statistikama ratnih žrtava, ona je, kako tvrde neki, bila jedan od glavnih razloga za hitnu vojnu reorganizaciju početkom 1993. Novi ustroj HV-a nije, medutim, učvrstio disciplinu i hijerarhiju, nego je čak i zaoštrio stare ratove oko nove redistribucije zapovjednih mjesta.
U tom kontekstu Mario Barišić, dotadašnii načelnik šibenske satnije Vojne policije, odbio je izvršiti zapovijed o primopredaji dužnosti kada je u ožujku 1993. donijeta odluka o njegovuj smjeni. Istina, danas on tvrdi kako je time postao žrtva velike urote kriminalaca i ubojica iz redova tadašnjih Šuškovih sljedbenika, od Šibenika do Zagreba, o kojima je - kako priča - pisao u svojim izvješćima. No kronološki poredani datumi na dokumentima koje sada pokazuje novinarima govore drukčije: da je Barišić počeo s optužbama protiv svojih zapovjednika tek nakon ožujka 1993., odnosno tek kad je smijenjen s funkcije načelnika šibenske Vojne policije.
To i nije važno za domaću javnost koja je tek sada pokazala spremnost da se suoči s nekim manje herojskim stranama Domovinskog rata. Informaciju o lažiranom bombardimnju Šibenika potvrdili su ovih dana pouzdani izvori. Ali je priča o vojnoj pobuni važna za što točniji portret krunskog svjedoka. Uostalom, među svim ostalim tumačenjima vlastile sudbine, Barišić kaže kako se protiv njega urotio čak i Smiljan Reljić, tadašnji šef tajne službe SZUP. Nutkao ga je, navodno, zatrovanim sokovima dok su sjedili u kancelariji u MUP-u, pa je na povratku u Šibenik zaspao za volanom i doživio prometnu nesreću koju je proživio zbog puke sreće. Naime, on i njegov prijatelj stali su kod solane na Pagu kako bi malo odspavali na putu iz Zagreba. Prilikom odmora u automobilu. popustila je ručna kočnica i oni su u automobilu upali u more. Spasilo ih je to što je jedan od njih imao veliki revolver "magnum" čijim je metkom razbio slaklo, nakon čega su mogli isplivati iz potonulog automobila.
Bilo kako bilo, najviše vojne institucije bavile su se Barišićem punih pet mjeseci. Strahujući od lokalnog građanskog rata, u Šibenik su tijekom njegove pobune hodočastila čak četiri povjerenstva moleći ga da dužnost preda imenovanom nasljedniku. Tih dana, daleko od očiju javnosti, usred Šibenika odigravala se prava drama. Na pomolu je bila prava vojnička pobuna koja je mogla završiti velikim krvoprolićem. Tako su se u blokiranoj vojarni šibenske Vojne policije izredali: Miro Međimorec, kao šef SIS-a, Mate Laušić, načelnik Uprave Vojne policije MORH-a, Mihael Budimir, neposredni Barišićev šef, te konačno Miroslav Tuđman, kao ravnatelj HIS-a.
Barišić i njegovi pobunjenici deblokirali su vojarnu tek u rujnu 1993. kada je iz Splita poslana specijalna jedinica koja je dobila zadatak da pošto-poto provede u djelo Šuškovu zapovijed o Barišićevu nečasnom otpustu iz Hrvatske vojske.
Utješno mjesto
Kako ni šibenska vojna pobuna nije bila izuzetak, kazna je kasnije ublažena; do svoga sadašnjeg uhljebljenja na neko utješno mjesto vojnog profesionalca na šibenskom području. Tako su čak i sami Šibenčani njegovo postojanje; u zaborav je pala i režirana topnička paljba iz veljače 1993. Povremeno prisjećanje na taj događaj postalo je dio lokalnog političkog folklora uoči svakog važnijeg političkog prestrojavanja HDZ-a.
Po svemu sudeći, ni za samog Marija Barišića inscenirani topnički napad nije činio najvažniji dio njegove priče. Kada je krajem prošle godine počeo obilaziti oporbene zagrebačke političare pa potom i novinske redakcije, mnogo je, radije svjedočio o mračnim atentatima, o svojim lokalnim neprijateljima i protivnicima, o nepravednom oduzimanju visokog vojno-policijskog statusa, pa tako uzgred i o pirotehničkom spektaklu u kojemu je osobno sudjelovao.
Kada je konačno dospio na naslovne stranice novina, pokazalo se da u cijeloj toj zbrci informacija, optužbi, teorija, pouzdanih i nepouzdanih dokumenata i lokalnih šibenskih imena, širu hrvatsku javnost najviše uzbuđuje epizoda s lažiranom topovskom granatom. A to je siguran znak da je nacija prestala funkcionirati kao zarobljenik IPD-a i njegove manipulacije HTV-om, prvi put zainteresirana da otkrije sve njegove herojske i tragične predstave.
Ma kako Mario Barišić bio nepouzdan krunski svjedok, on je razbio još jednu iluziju o HDZ-ovoj državi.
A kao podsjetnik:
Pred neki dan je Antonio Lekić, bivši časnik SIS-a kog je Mario Barišić navodio kao jednog od oragnizatora ratnih zločina u Kulinama i Lori, inače javno priznati prijatelj Jasne Babić(a vrlo često pokriven kao dobro obaviješteni izvor iz obavještajne zajednice), ovako je govorio o Barišiću:
BIVŠI ČASNIK SIS-a ANTONIO LEKIĆ O DOGAĐAJIMA U SPLITSKOM VOJNOM ZATVORU:
Bulović i Knežević nisu bili civili, nego teroristi
ZAGREB - Nezadovoljan percepcijom javnosti i medijskim praćenjem svjedočenja na ponovljenom suđenju osmorici bivših vojnih policajaca optuženih za ratni zločin u Vojnom zatvoru Lora, umirovljeni bojnik Antonio Lekić, bivši časnik Sigurnosno-informativne službe HV-a, iznio je u petak na konferenciji za novinstvo detalje svog svjedočenja.
Rekao je da Gojko Bulović i Nenad Knežević, zbog kojih se sudi optuženim vojnim policajcima, nisu bili civili, nego teroristi, po svim međunarodnim normama. Pripadnici Vojne policije priveli su ih na temelju naloga koji je potpisao vojnoistražni sudac, kao suradnike Kontraobavještajne službe bivše JNA, zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni, a stradali su pri pokušaju bijega nakon što su razoružali i smrtno ranili dvojicu čuvara. Podsjetio je da dokazi o tome postoje u SIS-u, ali da ih sud nije tražio.
Lekić je podsjetio na haaško svjedočenje zapovjednika KOS-a, generala Vasiljevića, na suđenju srbijanskom predsjedniku Miloševiću, u kojem je priznao da je KOS imao zadaću u Hrvatskoj raditi sabotaže, postavljati snajperiste po gradovima, sijati strah i paniku.
Lekić je istaknuo kako od 1500 pritvorenika, osumnjičenih za oružanu pobunu, koji su prošli kroz Loru, niti jedan nije bio civil te da Međunarodni crveni križ, koji je četiri puta posjetio Vojni zatvor Lora, nije imao nikakvih zamjerki. Osvrnuo se i na svjedočenje jednog od krunskih svjedoka tužilaštva, bivšega vojnog policajca Marija Barišića. Rekao je da Barišić ima psihijatrijsku dijagnozu "trajnog poremećaja osobnosti", koja se nalazi pod šifrom F-62, a novinarima je predočio fotokopiju Barišićeva psihijatrijskog nalaza.
— Konzultirao sam se s uglednim psihijatrom koji mi je pojasnio da je riječ o poremećaju izmišljanja ljudi i događaja — rekao je Lekić. Na upit kako je došao do liječničke dokumentacije, Lekić se nasmiješio i rekao da je dobio poštom.
S. DUKIĆ
Bulović i Knežević nisu bili civili, nego teroristi
ZAGREB - Nezadovoljan percepcijom javnosti i medijskim praćenjem svjedočenja na ponovljenom suđenju osmorici bivših vojnih policajaca optuženih za ratni zločin u Vojnom zatvoru Lora, umirovljeni bojnik Antonio Lekić, bivši časnik Sigurnosno-informativne službe HV-a, iznio je u petak na konferenciji za novinstvo detalje svog svjedočenja.
Rekao je da Gojko Bulović i Nenad Knežević, zbog kojih se sudi optuženim vojnim policajcima, nisu bili civili, nego teroristi, po svim međunarodnim normama. Pripadnici Vojne policije priveli su ih na temelju naloga koji je potpisao vojnoistražni sudac, kao suradnike Kontraobavještajne službe bivše JNA, zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni, a stradali su pri pokušaju bijega nakon što su razoružali i smrtno ranili dvojicu čuvara. Podsjetio je da dokazi o tome postoje u SIS-u, ali da ih sud nije tražio.
Lekić je podsjetio na haaško svjedočenje zapovjednika KOS-a, generala Vasiljevića, na suđenju srbijanskom predsjedniku Miloševiću, u kojem je priznao da je KOS imao zadaću u Hrvatskoj raditi sabotaže, postavljati snajperiste po gradovima, sijati strah i paniku.
Lekić je istaknuo kako od 1500 pritvorenika, osumnjičenih za oružanu pobunu, koji su prošli kroz Loru, niti jedan nije bio civil te da Međunarodni crveni križ, koji je četiri puta posjetio Vojni zatvor Lora, nije imao nikakvih zamjerki. Osvrnuo se i na svjedočenje jednog od krunskih svjedoka tužilaštva, bivšega vojnog policajca Marija Barišića. Rekao je da Barišić ima psihijatrijsku dijagnozu "trajnog poremećaja osobnosti", koja se nalazi pod šifrom F-62, a novinarima je predočio fotokopiju Barišićeva psihijatrijskog nalaza.
— Konzultirao sam se s uglednim psihijatrom koji mi je pojasnio da je riječ o poremećaju izmišljanja ljudi i događaja — rekao je Lekić. Na upit kako je došao do liječničke dokumentacije, Lekić se nasmiješio i rekao da je dobio poštom.
S. DUKIĆ
Zanimljivo je da Državno odvjetništvo nakon ove press konferencije nije Antonia Lekića optužilo za nezakonito odavanje i pronošenje medicinske tajne, a taj čin nisu osudili ni Hrvatski liječnički zbor, ni za Vijeće za medije HHO-a.
Post je objavljen 03.10.2005. u 20:36 sati.