Iz "Poganskog molitvenika",za moju sestru,nek ju moja poezija
proganja čak i u Skopju...(a i ti Doris,reci kako ti se sviđa...i moja Popo...)
1.
Grob neznanca(dio drugi)
Zaboravih gdje leži sjekira,
zaboravih humak i vučju kožu,
na njoj urezane rombove srdžbe,
šiljke jeda,vosak crnogorice.
Žalobna rika medvjeda tad zaori planinom,
ubiše divljinu,pokopaše šamana,
i krv što ključa postade voda;
samo rupe u kostima,
vjekovni poraz strasti.
2.
Epilog
Kapi krvi sa svodova vrište,
miluju lađe moji užarjeli obrazi,
čeličnim mrazom smirujem čelo,
i gene zmaja u mojem truplu.
Ruke se bore da razviju jedra
i otplove zauvijek ondje gdje su moji snovi već s davna otplovili,
a moje želje već stoljećima nemrtve lete nad grobljem svega onog što svijet više ne osjeća.
Buni se jezgra u meni,buntovno odbacuje sve okove i lance,
koji žrtvuju moj duh čudovištu zle civilizacije ljudstva,
a meni je smrt draža nego prijezira vrijedno ropstvo.
(Ja nisam sužanj,prokleti pjesnici prošlosti,
i današnjih dana tirani,nisam sužanj,
ni dušom,ni umom,ni tijelom!)
Pročitajte što rune ispisaše na mojoj koži,
što vilovnjaci uliše u moje vene,
ja sam demon sjevernih zemalja,
nikakve spone ne zadržavaju mene!
3.
Zmajeve lađe jecaju,pod trupom im izgara more,
nije važna smrt što bojišnicom jaše,
ni izbrisana slova na pergamentu.
Vjerujem da stoluje Pravda,
i onda kada ubijamo bogove,
i Svemir je poput jame prazan,
al Praistina vreba u skutima mu crnim.
U njegovom sjećanju Vrijeme ne postoji,
bezvremenski brodovi plove, oceanom suda bez božjih ruku,
praznina je plemenitija od nagrade il kazne.
Religija je moja smrtna,
i smrtni su bogovi moji,
svoju krv daju za ništavilo,
u kostima im prolaznost zbori.
Lijepi su jer trunu,
plemeniti jer surovo žive,
časni su jer ih nema,
lešinari glođu njihovo ime.
Ne poznajem vječnost,ni beskrajnu slavu,
sve što je započeto za me ima kraj,
i dok vladam bitkom,ja u duši znam,
da i čelik će moj moćni izgubiti sjaj!
Post je objavljen 03.10.2005. u 15:26 sati.