Kada se budući povjesničari budu bavili predsjednikovanjem Georgea W. Busha, ono će najvjerojatnije biti opisivano kao doba krajnje neizvjesnosti u kojemu su se kršila sva dotadašnja nepisana pravila američke politike. U jednoj stvari je Bush, pak, predvidljiv - odanost je najvažnija od svih osobina koje cijeni među svojim potčinjenima, pristašama i pomagačima, te ju je uvijek spreman velikodušno nagraditi, čak i kada mu to prouzroči velike probleme. Tim načelom rukovodio sve vrijeme svog predsjednikovanja, pa i danas, kada je donio najvažniju kadrovsku odluku u svojoj karijeri, ako ne i najvažniju odluku svog predsjednikovanja.
Nakon nekoliko tjedana neizvjesnosti izazvanog smrću Williama Rehnquista, dotadašnjeg presjednika Vrhovnog suda SAD, Bush se konačno odlučio za kandidata koji bi trebao ispuniti njegovo ispražnjeno mjesto. To je 60-godišnja Harriet Miers, koja se trenutno nalazi na funkciji glavnog pravnog savjetnika Bijele kuće. Rodom je iz Teksasa te je bila prva žena na mjestu predsjednika dallaske, a poslije i teksaške odvjetničke komore. No, od svega toga je najvažnije to što je skoro dvadeset godina bila Bushova osobna odvjetnica, jedna od njegovih najbliskijih prijateljica te dugogodišnja suradnica u političkim kampanjama.
Za razliku od Johna Robertsa, konzervativnog katolika koji je prije nekoliko dana bez nekih većih problema od strane Senata potvrđen za novog predsjednika Vrhovnog suda, Miers bi mogla izazvati daleko žešću političku bitku.
Dok je Roberts kao konzervativac naslijedio konzervativca Rehnquista i time ostavio neizmijenjim ideološki sastav suda, dotle će Miers morati zamijeniti Sandru Day O'Connor, koja je u dosadašnjem sastavu Suda stekla reputaciju umjerenjaka i jezičca na vagi koji presuđuje između oštro suprotstavljenih liberalnih i konzervativnih sudaca - od čega je najpoznatiji njen glas koji je riješio izborni spor na Floridi. Za Miers se još uvijek ne zna kakvi su njeni politički stavovi, ali se pretpostavlja da je, s obzirom na učešće u političkim kampanjama, na istoj valnoj duljini s konzervativnim Bushem.
Demokrati, koji se izboru Robertsa, izuzev liberalno orijentiranih senatora, nisu suprotstavili, mogli bi postaviti pitanje Miersinih kvalifikacija, s obzirom da nikada nije bila na sudačkoj funkciji, iako i za to postoji presedan u povijesti Vrhovnog suda. S druge strane, Miers se nikada nije udavala i nema djecu, i kao takva uživa reputaciju radoholičarke, odnosno predstavlja oličenje feminističkih ideala prema kojima je ženi posao važniji od obitelji.
O tome kakvu važnost izbor novog suca Vrhovnog suda ima za budućnost SAD svjedoči i sudbina Alberta Gonzalesa, ministra pravde u Bushovom kabinetu. Gonzales je godine 2005. naslijedio Johna Ashcrofta, ali ne nakon žestoke bitke u Senatu, prilikom koje je ga je veliki dio demokratskih senatora razapinjao zbog memoranduma koji je protumačen kao prihvaćanje korištenja torture kako bi se dobile informacije od zarobljenih terorista. No, taj isti Gonzales je tim istim demokratima naglo postao prihvatljiv kada se njegovo ime počelo spominjati kao moguća zamjena za Sandru Day O'Connor, s obzirom da su mu stavovi po pitanju pobačaja i nekim društvenim pitanjima daleko "mekši" od konzervativnih sudaca o kojima je razmišljao Bush. Drži se da bi Gonzales u Vrhovnom sudu slijedećih par desetljea bio umjerenjak te daleko manje usmjeravao SAD u za demokrate neželjenom smjeru nego tokom jednogodišnjeg mandata na mjestu ministra pravde.
Post je objavljen 03.10.2005. u 14:47 sati.