Često sam se čudio, ne samo što kršćani, nego jednostavno što ljudi upadaju u takvu ludost
da ulažu toliko napora, novaca i hrabrosti za međusobno uništavanje...
Ni sve se životinje ne tuku, to čine samo divlje zvijeri; i one se ne tuku unutar svoje vrste, one se tuku svojim prirodnim oružjem, a ne, kao mi, strojevima što ih je izmislila đavolska vještina: one se ne tuku bilo za što nego za svoju mladunčad i za hranu.
Većina naših ratova nastaje iz častohlpelja ili iz srdžbe ili iz raskalašenosti ili iz neke druge bolesti duše.
Konačno, životinje ne idu u vlastitu smrt, kao mi, u čvrsto zbijenim čoporima.
Može li za nas koji nosimo ime Krista, koji nas je uvijek, svojim vlastitim primjerom, učio samo dobroti, za nas koji smo članovi jednoga tijela, za nas koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima, za nas koji smo pozvani na istu besmrtnost, za nas koji težimo istom najvišem zajedništvu, koje nas treba sjediniti s Kristom kao što je on sam sjedinjen s Ocem - može li za nas na ovome svijetu biti nečeg tako dragocjenog što bi nas smjelo dovesti do toga da ratujemo jedni protiv drugih?
Rat je tolika nesreća, tolika strahota, da ga, čak pod isprikom savršene pravde, ne može odobriti ni jedan razuman čovjek.