Zaista nisam mislila pisati o ovakvim stvarima, ali me strašno počelo nervirati pisanje naših „novinara“.
Naime, prošlog smo tjedna bili svjedoci mnogobrojnim naslovima i člancima o navodnom „divljanju Hajdukovaca“. Biščević, Kranjčar, Pletikosa i Vučko su navodno imali buran noćni provod u splitskom tropic clubu gdje su do ranih jutarnjih sati pili, pjevali klečeći na koljenima i uništavali inventar kluba. Podigla se cijela erupcija naslova, demantija, komentara, a sve zbog jedne slike na kojoj se, iskreno govoreći, ne vidi nitko i ništa i navodne izjave jednog svjedoka. Nekoliko dana kasnije priča je očito postala nezanimljiva i onima koji su je prenijeli u javnost pa se buka oko navodnog pijanstva stišala.
Danas pa, točno tjedan dana poslije, novinske stupce puni Jerko Leko koji je, opet navodno, izazvao tuču u kojoj je i sudjelovao u kafiću Kvak u Zagrebu te zbog toga dobio i prijavu zbog remećenja javnog reda i mira.
Istina, profesionalnim sportašima ne dolikuje takvo ponašanje, ali i ako se sve zbilo kako su mediji prenijeli čemu tolika pozornost, i oni su ljudi, od krvi i mesa, sa potrebama kao i svi drugi. Koliko god dobri bili na terenu, i oni imaju mana, imaju svojih svijetlih i tamnih trenutaka, imaju potrebu ispuhat se, izići, opustiti, imaju pravo živjeti, ali i ono najvažnije imaju pravo na privatnost. Znam, mnogi bi sada rekli „kakva privatnost, oni su javne ličnosti, a i sve se zbilo na javnom mjestu“, ali niste li i vi novinari javne ličnosti, a kao ni nas „male ljude“ nitko vas ne prati kada iziđete vani, popijete pivo ili dva, nitko od toga ne pravi vijest za naslovnicu. Iskreno, mislim da bi se taj događaj koji je protekli tjedan pomeo sve važnije teme našao na naslovnici i da se događao u intimnijem prostoru. Uvjerena sam, da bi se našao netko tko bi zbog vlastitog profita prodao priču o nečemu za što je samo načuo, uz to dodao sliku na kojoj se ništa ne vidi i objavio je da bi podigao tiražu određene novine, a sve na temelju ničega, na temelju neke „rekla-kazala“ priče.
Daleko bi doveo ovaj moj monolog da se nastavi. Ne želim nikome oduzimati zasluge, ali nisu nogometaši tolike zvijezde kako ih predstavljate, već ljudi kao i mi ostali, reć će vam to i sami, i ne treba im tolika medijska pozornost, posebno kada ulazi u prostore njihove recimo intime, ali i slobodnog vremena.
I ranije su se ovakve stvari nebrojeno puta događale, ali se recimo ni Slaven Alfirević ni Edo Pezzi ni Zdravko Reić, koji s ponosom mogu reći da su sportski novinari i novinari uopće, nisu bavili njima. Sport je sport i svi će oni pokazati visoku dozu profesionalnosti, igrači na terenu, novinari na papiru ili u eteru. Odradit će svoj posao najbolje što mogu, a poslije... poslije će se kao i svi živi i zdravi ljudi opustiti u dobrom društvu, možda i uz kapljicu, ali uz osjećaj sigurnosti i privatnosti.
Sve je to posljednjih dana, mjeseci, čak i godina oduzeto našim sportašima na račun kvazi-novinara kojima je bitan njihov vlastiti profit, a ne sport i obaviještenost čitatelja.
Ipak ohrabruje jučerašnji komentar izbornika Kranjčara na „izlet“ Jerka Leke „Čovjek ima svoj privatni život i ja se u to neću miješati.“. Pa ako se izbornik neće mješati, ne vidim razloga da se miješaju novinari.
Post je objavljen 03.10.2005. u 09:59 sati.