Pregled posta

TIŠINA NEDJELJE

Nedjelju sam odlučio provesti u laganoj šetnji, kratkom i ugodnom druženju i odmaranju, to jest vidanju rana. U tihoj i ugodnoj sobi hotela Central.

TAJNI RADIO-GOST

Laganu šetnju počeo sam sa Sisom. Našli smo se ispred moga hotela, a onda se uputili u Slavonski Radio-Osijek, gdje sam imao zakazan čvenk s Vinkom Pejićem, gospodarom panonskih radio-valova. Vinko Pejić ima vrlo slušanu nedjeljnu obiteljsku emisiju u kojoj sam bio tajni gost.
A tajni gost je onaj gost o kojem on kaže nekoliko informacija, zatim kroz kratak razgovor s gostom navuče slušatelje u pogađanje – tko je taj Baćo, čime li se bavi i što uopće radi na nemirnim valovima Radio-Osijeka.
Odgovor koji je donosio nagradu uspješnom pogađaču trebao je glasiti globtroter, to jest svjetski putnik, to jest ja – Blogomobil.
Bilo je zanimljivo kako su me slušatelji ispitivali, kakvih su se sve pitanja dosjetili, e ne bi li otkrili Nepoznatog. Ja sam odgovarao s da ili ne. Da znači da imate pravo još postavljati pitanja, a ne je – ajd, bok, žurim.
Mene je najviše radovalo kad su me povezali s Blogom. Ali da Blog ne bi slušatelje odveo prema krivom odgovoru, Vinko je inzistirao na tome da je Blog nevažan, a ja da je važan.
Uglavnom, bilo je zabavno, bilo je i dobre glazbe, a nakon što je jedna dama rekla točan odgovor (i za to dobila besplatan tretman u salonu za masažu), još smo malo razgovarali o mome pješačenju, a onda me Vinko počastio pjesmom Skitnica u izvedbi moje drage prijateljice Jasne Zlokić.

JUG 2
Sisa, Goga, Vinko i ja zezali smo se još malo u prostorijama radija, a onda smo se Sisa i ja uputili pješke prema jugu, to jest prema naselju Jug 2. Poslije nekoliko kilometara, Sisa je otišao prema svome podstanarskom stanu, a ja sam krenuo prema Jugu 2.
U tom sam naselju proveo nešto ljutih ratnih dana. Tamo sam upoznao mnoge ljude koji tri mjeseca nisu izlazili iz skloništa u podrumu.
Za jednog bombardiranja, evo priče, dogodila se zanimljiva anegdota sa Žarkom Potočnjakom. Bijasmo se vratili iz središta Osijeka. Neprijatelji su pogodili osječko Hrvatsko narodno kazalište i ono je gorilo. Pacek je snimao video-kamerom, a ja sam užasnut gledao kako krov gori.
E, i tako se jedva sretno vratismo, jer su oko nas prašile snažne eksplozije . Svake sekunde, pa i brže. Bile tako jake da je auto poskakivao na potpuno ravnoj cesti, rekli bismo – ničim izazvan.

PROTUAVIONAC POTOČNJAK
Na Jugu 2 bilo je još strašnije. Na ulicama i trgovima nije bilo nikoga. Kad smo stigli do našeg skloništa, sjurili smo se dolje. Potražio sam Žarka, a njega nije bilo. Pitao sam Đuru i Jaru gdje mi je prijatelj, a oni odgovoriše da je vani, da sjedi na protuavionskom topu i čeka svoj zrakoplov da ga obori.
Odveli su me do njega, premda je to bilo nerazumno, budući da se doista pucalo sve u šesnaest.
Naravno, Žarko se skutrio za sjedištem topa i gledao u nebo. Uopće se nije obazirao na okolne eksplozije.
Nagovarali smo ga Đuro, Jaro, Pacek i ja da se skloni, ali on ni da čuje. Tako smo se nadmudrivali desetak minuta. Ni danas ne znam kako smo preživjeli tih deset dugih minuta. Žarko smo uspjeli nagovoriti tek kad mu je Jaro obećao dovesti avion u sklonište, pa nek ga tamo obori.
- Ozbiljno?, upitao je Žarko.
- Ma, Jarane, kad te je Jaro slagao?!
I, zaista, Jaro je u sklonište donio Žarku zrakoplov. Neku dječju igračku.
- Evo, ti tvog aviona, rekao je smijući se. Sad ga obori.
A Žarko je uzeo igračku i tresnuo je na pod.

Jug 2 je odavno zaboravio na rat. Još ga na nj podsjećaju, uostalom kao i cijeli Osijek, mnoge vidljive rane na fasadama kuća.
I one nevidljive.
U dušama.

Post je objavljen 03.10.2005. u 07:33 sati.