Noćas je u Nomboriju bilo veoma živo. Cijelu noć su se čuli bubnjevi i pjesma. Bebe nam je jutros objasnio da su se u Nomboriju okupili i stanovnici okolnih sela te prisustvovali tradicionalnoj svečanosti koju prati glazba, pjevanje, ples, ali i hrvanje najsnažnijih ljudi sela i okolice. Svečanost se održava u vrijeme kad se skuplja proso po poljima, a svake četiri godine. Noć je bila vjetrovita i ledena, ali bilo je veoma ugodno za spavati. Doručak je zadnja dva dana nešto drugačiji. Umjesto kruha, sada dobivamo neku vrstu fritula koje su ovdje u Dogonu zamjena za kruh. Odlična su okusa i baš mi prijaju ujutro.
Danas je nedjelja i stoga pješačimo samo ujutro, ALI čak 14km. Kad nam je Bebe sinoć saopćio tu "radosnu" vijest, pao nam je mrak na oči. Odmah smo se sjetili etape Ende-Begnemato. Odlučili smo hodati dok budemo mogli, a potom uzeti odmor. Sunce je, kao i obično, počelo veoma rano pržiti. Ali unatoč tome, uspjeli smo bez zaustavljanja preći svih 14km (oko 2.5 sata) od Nomborija do naše današnje destinacije - Tirelija, kojeg mnogi hvale kao jedno od najslikovitijih sela. Bebe nam je otkrio da je danas u Tireliju sajam. Dakle, nakon Somadougoua, Djennea i Kani Kombolea, imat ćemo priliku prisustvovati još jednom sajmu zapadne Afrike.
Današnji ručak nije bio ni tjestenina ni riža ni couscous kao obično, već slatki krumpir (koji je, osim što je sladak, i veoma suh) u umaku od rajčice s mesom (koje mi se čini da je kozetina, iako je Bebe rekao da je teletina).
Naša popodnevna šetnja Tirelijem samo je potvrdila ono što su drugi rekli o ovome selu - veoma slikovito, s mnoštvom prekrasnih žitnica sa stožastim slamnatim krovovima. Putem kroz selo naišli smo nažalost i na tužnu sliku Afrike. Prišao nam je jedan bolestan dječak koji je od bolesti jedva stajao. Izgledao je kao da će se svakog trena srušiti.
Danas je i mene, po prvi put na ovom putovanju, uhvatila slabost. Dok smo se penjali prema vrhu sela (Tireli je više nego ostala dogonska sela smješten na padinama), odjednom mi se zavrtilo. Prekinuo sam uspinjanje i sjeo te sačekao da se drugi vrate. Kasnije je sve bilo u redu. Bebe nam je pričao o dogonskom vjenčanju. Dogoni su podijeljeni na kaste i nije moguće vjenčavanje pripadnika različitih kasti. Muškarac mora obitelji svoje odabranice dati znatan miraz, što u naturi, što u novcu, tako da si pripadnici nižih kasti (stočari, ratari, kovači...) ne mogu priuštiti vjenčavanje s pripadnicima viših kasti (plemići). Miraz je i do nekoliko stotina USD, u zemlji gdje je BDP 250 godišnje). Siromašni uvijek ostaju siromašni, bogati uvijek ostaju bogati. Vjenčanje unutar iste porodice je također veoma često. Možda se tako mogu protumačiti razne deformacije kod ljudi koje smo susretali.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:37 sati.