(crne perspektive)
Zbog neobične navike jedne osobe iz mog najbližeg društva da dolazi u grad busom u jako čudnim terminima, relativno sam često na kavi u kolodvorskom kafiću Putnik. U Putniku radi jedna iznimno simpatična konobarica i zove se M***. To je i sve što znam o njoj. Ipak, kako smatram imam izrazito razvijen osjećaj za dobar «halo efekt» (prosuđivanje ljudi na prvi dojam) mislim da je M*** jedna osoba sa stavom. Kako je stav (presonality, osobnost, kako vam drago) osobina ljudi do koje najviše držim, često se pitam zašto ta djevojka tamo radi. Zar se simpatična, mlada, elokventna djevojka mora ili želi zadovoljiti konobarenjem u noćnim smjenama na kolodvoru? Možete li se uopće sjetiti lošijih uvjeta za konobarenje? Sav se gradski šljam skuplja tamo u to vrijeme (jer je to jedini uvijek budni dio grada).
To me je razmišljanje (nakon čaja u Putniku) navelo na izražavanje misli o konobarenju uopće. Pritom mislim na konobarenje po kafićima, bircevima, ..., a ne po restoranima. Po restoranima konobare specijalizirani i uglavnom za to školovani ljudi i njihova mi karijera ima nekog smisla pa nisu dio ovog monologa. Isto tako, dio ovog monologa nisu ni studenti ili drugi «rekreativci» kojima je to «pocket money». I oni imaju (nadam se) neku perspektivu. Bojim se za sve one ostale. To su većinom mladi ljudi, a često, zbog prirode posla, i zgodni. Završili su neke beskorisne trogodišnje ili četverogodišnje škole. Posla u struci – naravno – nije bilo. U općoj besparici i situaciji bez puno nade za bolje sutra, zapošljavaju se u nekom kafiću u iščekivanju boljeg prekosutra. Uvučeni u kolotečinu, nauče sve što mogu znati o tom poslu u nekih 8-15 dana. Nakon nekog kratkog vremena (godinu - dvije), zaboravljaju sve ostalo što su znali (ako su u školi uopće nešto naučili) i postaju nesposobni za obavljanje većine drugih poslova. Primjerice, pretpostavimo da osoba sa završenom srednjom ekonomskom školom ima bar neke kvalifikacije za zapošljavanje u, recimo, računovodstvenom uredu. Što joj od tih, ionako oskudnih, kvalifikacija ostane nakon 2-3 godine kuhanja kave besposličarima ili posluživanja piva mehaničarima? Ništa.
Da bi situacija bila još gora, većina njih nema dugoročnu perspektivu ni u konobarenju. U tom pogledu M iz Putnika nije ugrožena, jer će kafići na kolodvorima i ostalim ferkventnim mjestima uvijek imati posla. Ostali kafići (tj. velika većina), da bi bili profitabilni moraju biti «trendy» (iliti popularni). Uz atraktivni interijer, glavni faktor popularnosti kafića su konobari. To moraju biti mlade, zgodne, simpatične osobe koje će privući ciljnu potrošačku skupinu (ljude od recimo 15 do 35 godina). Međutim, što se dešava kada nakon godina konobarenja konobar prestane ispunjavati tražene uvjete? Jasno vam je, dobiva otkaz. Ako već niste, morate shvatiti, radna snaga je vlasniku kafića najfleksibilniji proizvodni faktor (progovara ekonomist u meni). Lakše mu je zamijeniti konobara nego mašinu za kavu! Ono što mene muči je: kako novi posao traži 35-40 godišnja konobarica bez drugih kvalifikacija? Zapošljava se u restoranu? Dio njih vjerojatno da. Ali mali dio. Struktura posla je sasvim drugačija (iako ne izgleda tako). Traži se finoća i maniri, a ne atraktivnost. Zapošljava se u krčmi? Da. Ali, krčmi ima puno manje nego kafića i imaju manje potreba za radnicima (nikada nisu onako krcate kao kafići navečer). Ja ne vidim izlaz.
Mislim da ova tema pokazuje strahotu hrvatske privrede uopće, a ne vezano samo uz konobarenje. Stoga, vi koji konobarite, nemojte se ljutiti na mene, moje nakane nisu bile da ikoga vrijeđam. Tražite posao s dugoročnijom prespektivom dok još možete. A vi koji ste u školama, idite na fakultete. Ni sa fakultetom perspektiva nije sjajna, ali bez njega... :-(
Rock Roll
Post je objavljen 13.02.2005. u 17:57 sati.