odlučih jedan dan provesti u totalnom muljenju.
ali doslovno.
izvališ se na krevet i buljiš u strop.
ili upališ super teve.
isti rezultat.
došla sam do zaključka da danas čoek zbilja mora imati teve na daljinski upravljač.
u protivnom bi se više fizički umorio trčkarajući vamo-tamo svakih 5 min, da bi prebacio program na nešto gledljivo, nego što bi uspio u nakani da muli u pravom smislu riječi.
thank you, god, for my remote controller!
a hvala ti i na uspješnom muljenju.
i tako, u surfanju programima zapalo mi za oko (ili uho - dok sam na pola ćorila):
najslabija karika.
danijela: koja je hrvacka riječ za civilizaciju?
natjecateljica: ?!
danijela: uljudba!
tu sam bila otvorila oči.
zapravo. raskobečih ih.
i vidila sam da su i natjecatelji otprilike jednako reagirali.
okej.
sjednica hrvackog sabora.
ko da su me čuli neki dan. dotakli su se i teme hrvackog sporta.
par njih apelirali su na povećanje stipendija hrvackim sportašima i da se učini sve što je potrebno da se one, koji su se (već) dokazali, zadrži u državi.
jer da je sramota, između ostalog, da mlada vukovarka mirna jukić pliva i skuplja zlatne medalje za austriju, bez ikakvih naznaka da se vrati vamo.
hejl jes.
vrtimo se, vrtimo.
i dok je neki čiko to pričo, ostali su kunjali u saborskim klupama, a sam gospodin šeks, predsjednik sabora, je moro ić na pi-pi.
hrvatska danas.
klimakterična čika carla je izjavila, kad je danas došla u zagreb, da se totalno razočarala... da ne kažem - frapirala - time što gotovina još uvijek nije izručen.
zipa, ona je došla - a kavez prazan.
anti ni traga.
i eto, taman kad su se sanader i ekipa poveselili i počeli pljeskati ručicama zbog toga što se činilo da smo se babi umilili, ona im je probušila oblačić kojim su poletili, rekaviši da je opet - ljuta.
što se babi htilo, to se babi snilo.