Marketing
Blog - prije i poslije
Rekao mi je jučer Netko nešto što me potaknulo da malo razmislim o blogu. O svom i o tuđima, o onome o čemu pišemo, i o onome o čemu ne pišemo. Znam, reći će neki, prožvakana tema. Možda i je. Samo, meni se o tome baš sad piše i zato ću pisati. Pa makar i opet.
Ne mislim danas govoriti o tematikama kojima se pojedini blogeri bave, ne mislim govoriti ni o listama, kao ni o stilu pisanja. Mislim govoriti o onome koliko smo otvoreni i koliko smo sebe spremni ili željni razgoliti na ovaj način.
Moram prvo krenuti od sebe. Od prvoga dana mog blogerskoga staža nisam bila potpuni anonimus, jer već tada me je barem netko na blogu znao. Poslije sam za blog rekla jednome prijatelju. Onda sam neke blogere upoznala bolje preko maila i slika. Upoznala sam neke i uživo. A kasnije na onom susretu i veći broj istovremeno. Nedavno mi je jedna draga osoba rekla da me skužila. Dobro, rekla sam joj za blog tako da je znala gdje će tražiti. Ali sve u svemu, popriličan broj ljudi sada zna tko sam ja.
I zato sam se pitala, pišem li ja sada iste tekstove kao i prije, pišem li jednako kao i prije? Svatko od nas možda ne toliko planski koliko intuitivno odabire razinu kojom se na ovaj način otvara pred drugima. Moj je odabir od samog početka bio – ne pokazati se skroz i ne «skinuti se» do kraja. Naime, ne radim to često ni inače, i u drugim vidovima komunikacije, tako da mi ni ovaj nije bio drugačiji. I da imam neki drugi blog, potpuno nepoznat svima, sigurna sam da bi bio drugačiji. Otvaram ja dušu i ovdje, iako to radim tako da se često i ne primjetiti radi «kvalitetne» kamuflaže. 
Što se moje percepcije otvorenosti kod drugih blogera tiče, primjetim da ima stvarno različitih pristupa. I da neki pišu puno otvorenije od mene, drugi pak pišu tako da mi je teško o njima stvarati sliku na osnovu pisanja. Posebna su kategorija, ako se tako može reći, blogeri koji pišu svoje priče (najčešće ljubavne) ili pak pjesme. Nekad se pitam spadaju li oni u otvorenije ili zatvorenije. Po stupnju po kojem izražavaju emocije, otvorenije. No po onome što saznajemo o njima mimo toga, puno zatvorenije.
Upoznavanje u realnom svijetu (iako ja i ovaj zovem realnim, jer prilično realno doživljavam ljude koji govore vlastite misli) vjerovatno mijenja na stvari. Ne znam u kojem smjeru. Vjerovatno opet ovisi. Neki možda zbog loših emotivnih iskustava jednostavno ne mogu biti isti kao prije. Nekima je možda neugodnije pisati o nekim temama. Neki možda više ne vide inspiraciju u dosadašnjem izražavanju. Meni osobno neke bitne razlike nema. Osim što su mi ti ljude koje sam vidjela i upoznala postali još draži nego prije pa onda možda mrvicu štedim na bodljikama. Ali stvarno jako malo. I jako rijetko.
Mislim da je vrlo vrlo teško, a i besmisleno, imati blog kada on prestane biti ono što nam je bio i kada postane neka vrsta tereta i opterećenja, kada se previše počne razmišljati na način - mogu li ili trebam li ovo napisati. Možda je tada trenutak kada treba stati. Ili promijeniti ga. Napraviti nešto. Ne znam što. Svatko sam zna najbolje.
Ono u što sam potpuno sigurna je prije svega da ni najmanje ne žalim što sam upoznala ljude koje jesam. Naprotiv, svima bih poželjela isto iskustvo. Drugo u što sam sigurna je da mi je pisati jednako drago kao i prije. Mogućnost pisanja i izražavanja svojih misli na blogu shvaćam kao svojevrsan dar. Dar su mi također i vaši komentari koji su nekad takvi da znam bar otprilike što ću dobiti. Ponekad pak budu poput poklona iznenađenja.
Post je objavljen 30.09.2005. u 18:36 sati.