majka me zna nalaziti po kuci kako tupo zurim u neki predmet, pogleda usmjerenog prema dolje. vise ne pita sto mi je, jer u prvih nekoliko navrata dobila je vise nego jasan odgovor: "bas sam se sjetila kaj sam jos imala na lapu."
i mrzim sebe sad. vise ne zbog materijalne stete i nesmotrenosti.
i ne mrzim druge koje sam prije krivila.
i ne razmisljam o policiji, oglasnicima, prepoznavanjima na slikama i trazenja pocinitelja u stilu divljeg zapada, gdje svatko kroji pravdu na svoj nacin.
razmisljam o fatalnim greskama koje mnogi cine, kao i ja. razmisljam o nacinu na koji baziramo zivot.
prevelikoj ovisnosti o jedinicama i nulama koja nas dovodi pred gotov cin u takvim situacijama.
gdje je moj zivot bio prije "digitalog"? kako se manifestirao? sto sam do tada radila? kako je doslo do toga da gubitkom laptopa mogu reci, izgubila sam dio zivota?
sto je pobogu uopce moj zivot bio i jest, ako ga mjerim bazom ilegalno skinute glazbe i digitalnim fotografijama?
zelim zavristati, najvise na sebe. stajati na nekom jezeru, slusati ptice, vjetar, sto vec. ali sve sto vidim je slika jezera, vjerojatno sjecanje na nesto davno izrazeno u pikselima, a na izlasku iz kuce obavezno uzimam ipod i mobitel u ruke.
refleksi me odaju. bice tehnologijom pretvoreno u invalida nesposobnog da zahvati u stvarni svijet.
Post je objavljen 30.09.2005. u 12:31 sati.