Svidja mi se kad sutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Cini se kao da su ti letjele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stvari, ispunjena dusom mojom.
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si rijeci melankonija.
Svidjas mi se kad sutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me iz daleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da sutim s mucanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takodjer s tvojom sutnjom
jasnom kao svijeca jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noc si, sutljiva i zvjezdana,
tako daleka i jednostavna.
Svidjas mi se kad sutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna rijec tada, osmjeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo sto to nije tocno.
Pablo Neruda
Post je objavljen 30.09.2005. u 22:23 sati.